Molim te, molim te, neću više nikada, molim te, molim te... - govori dok stoji pred njim na jednoj autobusnoj postaji. S obzirom na to koliko je sati, pretpostavljam da je upravo izišla iz škole nakon poslijepodnevne smjene. Čini se samo što se ne sruši na koljena u strahu da molećivi glas nije dovoljan. Njoj je 15-ak, on stariji i znatno viši od nje. Nadmen, dominantan, iz pozicije moći, s visine gleda u nju. Umjesto da ju zaustavi, samo i dalje hladno, ukopan stoji ispred nje dok se ona urušava po svim segmentima osnovnog ljudskog dostojanstva. Okrenem se kćeri: "Nikad se nemoj dovesti u ovakvu situaciju, neka ti ne padne na pamet biti s ovakvim muškarcem."

Tužna je to slika. Muškarac pušta ženu da ga moli, pred desetak nepoznatih ljudi, za oprost, pažnju, podršku...bilo što. U tom je za nju ponižavajućem trenutku ona mala, nevažna, on velik, dominantan. Sumnjam da je ta mlada djevojka mogla učiniti nešto toliko strašno i neoprostivo da je zaslužila takvo poniženje ignoriranjem. Majka sam, supruga, kći, prijateljica... sve su to uloge koje mi pripadaju činjenicom da sam žena i teško mi je, posebice u društvu kćeri, gledati taj prizor. Razmišljam, i ta je djevojka nečija kći...

Ne znam jeste li već čuli za fenomen gaslighting, oblik emocionalnoga zlostavljanja u kojemu zlostavljač nastoji izludjeti žrtvu toliko da počne sama sumnjati u sebe i svoju stvarnost. I da, fenomen nije rezerviran za djevojke i žene, nego i za mladiće i odrasle muškarce.

Gaslighting doživljavam kao gašenje nečije svjetlosti ili gašenje nečije životnosti. Sam pojam označava zapravo oblik manipulativnog ponašanja u kojem zlostavljač toliko psihički slabi samopoštovanje i samopuzdanje žrtve da dolazi do obrnutog fenomena i žrtva počinje sumnjati u sebe, u svoju vrijednost i na kraju u svoju sposobnost da percipira stvarnost. U biti, "dovedu je do ludila" tako da umjesto da prekine taj toksični i bolesni odnos, dolazi do začaranog kruga u kojemu zlostavljač na sve moguće načine slabi žrtvu i svoju patologiju razvije tako da do sloma dovede u početku zdravu, ali emocionalno, nažalost, često ranjiviju osobu, sklonu i podložnu patološkom učinku dominantne i zlostavljačke psihe onog tko provodi gaslighting. Poanta je dobiti moć i kontrolu nad drugom osobom i u cijelosti ju iznegirati, kao i njezinu osobnost, te preuzeti na vrlo perfidan način nečiji život, preokrenuti pogled na realnost i usmjeravati ju da se stalno propituje je li ona uopće razumna, je li zdrava psihički, je li ona ta koja treba tražiti liječničku pomoć... Klasičan primjer perfidne manipulacije, nažalost, često teško dokaziv, ali za osobu koja trpi ovakav pristup zna završiti i pogubno.

Ovdje primarno zapravo apeliram na roditelje da posebno obrate pozornost na veze svoje djece i prate ponašanja svojih tinejdžera. Međutim, nije rijetkost da se gaslighting događa i na relaciji roditelj - dijete. Primjerice, roditelj učini djetetu nešto loše ili neprimjereno i potom ga onda uvjerava da se to nije dogodilo, da dijete umišlja. To je tek posebna patologija jer je riječ o odnosu koji bi trebao biti najsigurniji za dijete, a zapravo vodi dijete u propast. Često dijete čuje: "Pričinilo ti se", "Nije se to tako dogodilo", "Paranoidan si, zato i nemaš prijatelje" i slično, što polako razara djetetovu psihu i dovodi ga do prave psihotične dekompenzacije.

U takvim se emocionalnim odnosima mladu osobu, žrtvu, stalno usmjerava na to koliko je nerazumna, iracionalna, previše osjetljiva, paranoidna, pa je ona sklona doživljavanju stvarnosti potpuno drukčije, ne shvaćajući da je zapravo zlostavljana. Jako je teško žrtvama dokazati da se stvari ne događaju na način kroz koji ih one gledaju i osjećaju, a kod ionako vulnerabilnih tinejdžera željnih ljubavi, pažnje, nježnosti i lijepih riječi lako je naći plodno tlo za nečiji bolesni um. Stoga su mladi u pravu kada kažu da nije baš lako pronaći osobu koja je emotivno srodna i prikladna za neku ozbiljniju vezu. Naprotiv, nerijetko se dogodi da nečija patologija uništi dijete do neprepoznatljivosti. Posebno su tu prijemčiva pristojno odgojena djeca, koja su naučila na otvoren i iskren odnos, na iskrene emocije, bliskost koja je ohrabrujuća, ne uništavajuća... Ako roditelj na vrijeme ne vidi što se događa, ili netko ne uoči što roditelj radi svom djetetu, tragični ishodi mogu biti jedini alarm. Prekasno.

Dakle, ljubav i emocionalna pripadnost ne znače da vas netko mijenja na način da ćete biti krpa kojom će netko s jačom patologijom brisati pod i pri tome kroz vas i vaše mentalno zdravlje prosuti sve ono što je odavno trebao netko zauzdati i pokušati izliječiti. Zlostavljača, ne žrtvu koja zbog tuđeg bolesnog uma pristaje na sve jer misli da je voljena, a na kraju zapravo ne voli ni sebe ni okolinu.

Dakle, radi se o vrlo ozbiljnom poremećaju, teško uočljivom, ali vrlo često prisutnom. Stoga, roditelji, pazite i promatrajte svoje dijete. Ako ga veza čini snažnijim, motiviranijim, sretnijim..., to je to. Sve drugo nije ljubav.