Možda je moja ovotjedna kolumna trebala biti u čast ženama, ali namjerno ne želim u ovom stoljeću pisati o novoj borbi za naša, ženska prava, jer me žalosti što je ona uopće i potrebna, s obzirom na nemjerljiva ženska postignuća i doprinose u svim segmentima društva. Radije ću ovaj put o ženskoj snazi bez koje društvo ne bi moglo ići dalje. Unatoč tome, iscrpljuju nas potrebom za svakodnevnim borbama, troše nam energiju i elan, vrijeme, ideje i pozitivne misli, umjesto da možemo svaki dan širiti krila.

Moj je privilegij da sam uvijek u životu imala mogućnost učiti od posebnih žena koje su mi svojim postupcima, životnim iskustvom, traumama, životom sastavljenim od lijepih i ružnih dana, na neki način osvijestile da i kada je teško treba biti svoja, razmišljati da i teškim vremenima jednom dođe kraj.

U posljednjih nekoliko tjedana često razmišljam o roditeljima s teško bolesnom djecom iz sustava skrbi, onom s intelektualnim smetnjama, različitim genetskim stanjima, trauma, cerebralnom paralizom..., bilo čim što je roditelja cijeli njegov život usmjerilo na 24-satnu brigu o svom djetetu. Možda vam nekad zvuči neuvjerljivo kada se tješite da je sve dobro dok ste zdravi i dok imate zdravu djecu, ali realno i jest tako. Negdje u svoja četiri zida, daleko od očiju javnosti, najčešće i svog bližeg okruženja, mnogi roditelji 24 sata moraju biti uz dijete i skrbiti o njemu, znaju svaki pokret, mig, treptaj, uzdah svog djeteta. Ti se roditelji svako jutro bude s istim strahom i istom strepnjom: "Što će biti s mojim djetetom kad mene više ne bude?".

Radim s mladima do 18. godine života, međutim, osposobljena sam i za rad s odraslima, pa me često roditelji znaju pitati: "Što će biti, doktorice, jednog dana kada nas više ne bude? Tko će preuzeti brigu?". Na licu im mogu uvijek vidjeti taj trag tuge, taj strah da dijete neće biti paženo ili voljeno onako kako ga oni vole i brinu se o njemu. S tom je spoznajom bremenito živjeti i kada si roditelj zdravog djeteta koje će odrasti i moći se brinuti o sebi, a kamoli djeteta koje će do kraja svojega života ovisiti o tuđoj pomoći.

Nedavno mi je moja draga prijateljica ispričala anegdotu iz svog života. Kao mlada mama susrela se s jednim poznatim defektologom koji joj je rekao, vidjevši je kako ponosno gura dječja kolica i svako malo brižno pogledavala prema svojoj kćeri: "Ovako kako vi nju gledate i volite, ona vas nikada neće, pripremite se na to".

Nažalost, mnoga djeca kada odrastu doista zaborave na ono što su roditelji činili za njih. Mnogi će ih premjestiti iz njihova doma zapravo olako, ne razmišljajući dovoljno o tome koliko je to njima bolno, teško i kako se osjećaju napuštenima od svoje djece. Upravo zbog toga iskazujem u ovoj kolumni moje divljenje prema roditeljima koji skrbe o svojoj teško bolesnoj djeci, koji im posluže svaki zalogaj, kupaju ih, njeguju, podižu iako su preteška... Ti su roditelji 24 sata u stanju "on", izmjenjuju se, slušaju svaki uzdah i promatraju svaki pokret svoga djeteta, uvijek s ljubavlju, pažnjom, brigom i strepnjom, najviše strahom što će biti jednom kada oni više ne budu živi, kako će njihovo dijete dalje...

A upravo u tom dijelu društvo polaže svoj ispit, pri čemu, nažalost, često zaboravlja na golem trud i odricanje tih roditelja, koji negdje u svojim domovima, izvan nas i naših života, provode nekada jako teške i stresne dane, strepeći za svoje dijete koje je potpuno ovisno o njima. Ne idu u kazalište i kino, ne idu u posjete prijateljima, kod frizera, na poneko putovanje..., ne čine ništa za sebe, svoj su život u cijelosti posvetili ispunjavanju potreba svog djeteta. Često i bliža obitelj nema dovoljno razumijevanja, obično su svi puni dobronamjernih savjeta, ali bez prave podrške. Često se bračni partneri udalje, ili jedno ode, a djeca trpe zato što se osjećaju uskraćenima za dio roditeljske ljubavi. Za te je obitelji svaki dan novi veliki izazov, a za društvo nova prilika da im pomogne da se dignu kad posrnu pod teretom i, još bolje, da taj teret podijeli s njima.

Ljudi danas u svojoj tišini i samoći žive svoje tuge, patnje, bore se kako znaju i umiju. Ne bi trebalo biti tako, jer čemu onda stalna borba ako ispada da su sve bitke unaprijed izgubljene. Nemojte podleći dehumanizaciji, budite onaj ili ona koja pruža ruku, nudi oslonac, vidi patnje drugoga, pomaže...

Kad pročitate ovu kolumnu, zažmirite, udahnite, na trenutak zamislite nekog koga jako volite i do koga vam je stalo, ne nužno svoje dijete, pa onda zamislite da je taj netko bespomoćan i danima traži nečiju pomoć, a nigdje je nema. Možete to biti i vi, i ako bar na koju sekundu osjetite jezu, strah, uznemirenost zbog te slike, onda je vrijeme da u svom četvornom metru života vratite humanost, empatiju, plemenitost i osjećaj za slabije od nas na osnovne postavke, na prvo mjesto.

Ne shvatimo li da smo izgubili kompas na putu humanosti i ne potražimo li ga kako bi nas na njega vratio, sve što u životu radimo, mislimo, želimo ili čemu stremimo potpuno je besmisleno. Život zna postati kaos i nikada ne znate kada će vas vrtlog svakodnevice nekamo odnijeti. Stoga u prilici kada smo potrebni jedni drugima - pomozimo!