Susrećem generacije mladih nesigurnih u sebe i svoje mogućnosti, u korist onih koji su previše sigurni u sebe iako mnogi nemaju podlogu za to, a opet kroče puno brže kroz život nego ovi koji se stalno propituju koliko su i jesu li uopće dobri za nešto ili nekoga.

Činjenica je da nas nitko ne uči primarno kako voljeti sebe i kako biti siguran u sebe, steći toliko bitno samopouzdanje koje nekada znači puno više nego naša realna situacija. Ne sjećam se kada sam upoznala djevojku ili momka koji su potpuno zadovoljni onim što imaju, uglavnom su usmjereni na ono što nemaju ili misle da ne posjeduju, često se uspoređuju s potpuno pogrešnim idealima i pri tome sebi nabijaju komplekse koje godinama vuku i koji ih osporavaju na putu prema vlastitom zadovoljstvu i uspjehu. Prisjetih se savjeta: Ako očekujemo dosegnuti neki cilj, onda on mora biti realan. Dakle, ako mislim da mogu preskočiti preko dva metra kao Blanka Vlašić, a ne mogu, cijeli ću život biti frustrirana činjenicom da sam rušila prečku. Zašto? Zato što sam sebi postavila potpuno nerealan cilj.

Tako je i u životu. Važno je da kao roditelji ponajprije prepoznamo stvarne mogućnosti - svoje i vlastite djece, da ne tjeramo preko granica realne izdržljivosti i njihovih kapaciteta, jer smo tako na dobrom putu da učinimo od njih iskompleksirane i frustrirane osobe. Često smo skloni uspoređivati vlastitu djecu s tuđom, s njihovim vršnjacima, prijateljima, što nije uvijek loše, ali je važan način na koji to radimo. Ako kažemo djetetu: "Vidiš, Ana je dobila peticu, a ti nisi, od Ane će u životu nešto biti, a od tebe, sumnjam", svoje ćemo dijete obeshrabriti, učiniti ga nesigurnim, oslabiti mu samopouzdanje. Jer uvijek će se naći neka Ana... Ako pak kažemo djetetu: "Ana je dobila peticu, super, ti si ovaj put dobila četvorku, ali tako ti malo treba da i ti dobiješ peticu, samo malo više truda. No, ako i dobiješ opet četvorku, nema veze, bitno je da se trudiš", već time dajete do znanja svom djetetu da ste uz njega, da ga nastojite motivirati da radi na sebi jer će mu se taj trud isplatiti. Dakle, vjerujete u svoje dijete, jer u životu je ionako previše onih koji će ga kako bude odrastao na razne načine sputavati i često mu govoriti da nije dovoljno dobar/a, lijep/a, pametan/a, uspješan/a, motiviran/a....

Složit ću se i s vama ako kažete da je danas, kada je bitno biti na neki način agresivan i "dolaziti do cilja na bilo koji način, pa i poprijeko", teško motivirati pozitivno i poticajno svoju djecu. I ona sama često su svjesna nepravdi i brojnih situacija u kojima nije potpuno došao do izražaja njihov stvarni potencijal. Ipak, sjetite se priče u ružnom pačetu. Put do labuda nije lak, ali je itekako moguć. Ako malo duže promislite, sigurno ćete se sjetiti danas vrlo uspješnih ljudi koji su kroz osnovnu i srednju bili na neki način marginalizirani. Međutim, uspjeli su ipak svojim radom, trudom i vjerom u sebe postići puno.

Kako da dijete bude sigurno u sebe i svoje vještine? Nema tu previše filozofije osim one da u svakom trenutku budete uz svoje dijete, potičete ga, pozitivno ga usmjeravate, hrabrite da ne odustaje, cijenite njegove vrline i na njima gradite svoj odnos s djetetom, a ne s onim što vam se čini kao djetetove mane pa ga stalno kritizirate, omalovažavate, obeshrabrujete i uspoređujete s drugima. Može dijete i vas stalno uspoređivati s drugim roditeljima i tražiti vaše mane. Na taj ćete način ući u začarani krug u kojemu neće biti pobjednika. Ostaje samo nezadovoljan i obeshrabren roditelj i još nesigurnije dijete. Kada vaše dijete nema podršku kod kuće, a u školi izostane podrška profesora ili učitelja, uspjeh je loš, nema svoje stabilno i poticajno vršnjačko okruženje, ne prihvaćaju ga ili mu se često i rugaju, e to je onda prilika da dijete pomisli kako je nevrijedno, nevoljeno, počne misliti da je uzrok u njemu i tu kreću problemi... pa i želja da umre. Upravo zbog toga upozoravam godinama da je stopa pokušaja suicida među mladima u porastu upravo zbog toga što izostaje podrška na različitim razinama, pa tako i na obiteljskoj. Ne biste vjerovali koliko u tim godinama kritika zna biti razorna za njih, što ne znači da ih ne treba usmjeravati, nekada i prekoriti, ali ne tako da se dijete osjeća kao potpuni gubitnik. Čudimo se onda što se izgladnjuju jer im se okolina ruga da su predebeli ili predebele, što se režu ili grebu do iznemoglosti zbog činjenice da uspjeh u školi nije onakav kakav roditelji priželjkuju... Zbog toga bi najradije da ih nema, odustaju od svojih snova i želja.

U današnjem svijetu nije lako biti siguran u sebe upravo zbog navale niza agresivnih i vrlo često slabo kapacitiranih oko nas, ali odgajanih u duhu da sve pripada njima i da je svijet krojen upravo za njih: agresivni, nedovoljnog uvida u svoje kapacitete, slabih moralnih vrijednosti, savjest gotovo pa i nemaju, bezvrijedni su im svi drugi ljudi oko njih, nemaju empatičnosti... Slažem se da u takvom okružju nije lako odgojiti sigurno i samouvjereno dijete, međutim, kao roditelji imamo obvezu da ih mi ne obeshrabrujemo svojim postupcima i da upravo mi kao roditelji stalno dajemo šanse svojoj djeci da prepoznaju ono što je u njima dovoljno dobro da jednog dana znaju kako samouvjereno kročiti kroz život. Umjesto kritike - poticaj za dalje, umjesto uvrede - lijepa i optimistična riječ, umjesto ignoriranja - razgovor i slušanje što ga muči, umjesto napetosti i tišine - osjećaj da ste uz svoje dijete i da na vas može računati, a umjesto izbjegavanja svog djeteta - zagrljaj i toplina. To su mali recepti za velike pomake naprijed.