Roditeljstvo. Ako upišete u tražilicu na Googleu taj pojam, brzo ćete shvatiti kako ne postoji definicija, ni decidiran odgovor na pitanje što danas roditeljstvo jest, a što nije.

Dok sam ja odrastala, dakle, kada sam bila dijete, pokušavala sam se uklopiti u okvire koje su mi roditelji zadavali, nisam uopće doživljavala da je roditeljstvo nešto što bih trebala propitivati.

Danas pak o roditeljstvu svi znaju sve, a kada ga promotrim u kontekstu svog posla, zaključujem - nitko više ne zna ništa o tome jer današnja su djeca, ne zamjerite mi, molim vas, na iskrenosti, prilično neodgojena, usudim se reći, odgojno čak i zapuštena. O roditeljstvu se ponajviše "filozofira", teoretizira se i tome što je potrebno da bi se netko zvao roditeljem, no praksa, bome, zapinje. Nedavno mi je netko rekao kako starjeti počinjemo onog trenutka kada izgubimo svoje roditelje. Tužno i istinito koliko i poučno.

Danas se, nažalost, mnogi mladi ljudi sve češće odlučuju da ne budu roditelji, imaju svoje razloge, koji su nekima sebični, nekima uzvišeni, čak i moderni, nekima nerazumni, no taj će trend uzimati sve više maha. Da biram ponovno struku, bez obzira na to koliko sam joj dosad dala, ne znam bih li se opet odlučila za rad s djecom. Razlog - nove generacije roditelja i nove generacije djece, koju oni odgajaju. Imamo dva potpuno oprečna stava o roditeljstvu (čast izuzetcima) - one koje nije briga i one koje je previše briga za svoju djecu, do krajnosti koja može uništiti i dijete i roditelje.

Velik broj roditelja danas ne razumije u cijelosti stvarne potrebe svoje djece, ne sluša ju, ukalupljuje u kalupe koji su i njima samima nametnuti u odrastanju, ne shvaćaju da i djeca imaju ponekad pravo na svoje izbore, ograničavaju je ili usmjeravaju svojim putevima, a ne onima kojima bi djeca htjela ići. S druge su strane oni roditelji koji svojoj djeci ne daju da dišu, o svemu odlučuju umjesto njih, od izbora cipela do izbora društva, da ne kažem, i potencijalnog budućeg partnera. Da, i sama često svjedočim tomu kako neki ljudi ne žele da im se djeca druže s djecom koja nisu "u rangu s njihovom". Poznajem mame poput mame Kate Midleton, koje već u prvom razredu osnovne škole mapiraju cijeli život svoje djevojčice ili dječaka, pa hiperventiliraju ako se djetetu dogodi ocjena manja od petice ili se dogodi da to dijete nije u svemu superiorno.

Osobno, uvijek sam imala slobodu odlučivanja u svemu vezanom uz moje obrazovanje, uz činjenicu da me je na tom putu pratila podrška roditelja u smislu "ti odluči, a mi ćemo pomoći koliko možemo". Mnogi današnji roditelji zbunjuju i sebe i svoju djecu razapeti između onog što oni žele i onog što djeca žele, ali i što djeca mogu. Uzmimo za primjer izbor srednje škole. Ako mene netko pita, mnoga djeca nisu u stanju sama odlučiti o tome. Nisam ni za to da odlučuju samo roditelji, ali smatram da svaki dobronamjeran roditelj koji je odgovorno angažiran u životu svog djeteta ipak poznaje vještine i jače strane svog nasljednika da ga može usmjeriti. Ne slažem se ni sa stavom "neka je sretno, pa nema veze koju školu upiše" jer time dijete potpuno obeshrabrujete i ionako krhko samopouzdanje u tim godinama dodatno urušavate ne potičući ga da iskoristi svoj maksimum. Primjerice, svoju sam kćer usmjerila u matematičku gimnaziju iako ona sama nije vjerovala da može uspjeti u toj školi. Vjerovala sam da ona to može, kao što sam bila sigurna i da može položiti prijamni za medicinu u Zagrebu i da ondje može samostalno studirati i živjet bez roditeljskog povećala. Nije sa mnom razgovarala godinu dana, a danas mi je beskrajno zahvalna jer sam u trenutku, kada je bila nesigurna u sebe, pogurala njezin ego i nagovorila ju da pokuša. No, za to treba doista dobro poznavati svoje dijete. U tome je "tajna", gurati ih onda kada im svi drugi kažu da ne mogu i tješiti kada drugi kažu da su neuspješni. U tome je uloga roditelja, da prepozna ono za što dijete nije dovoljno zrelo, što nije u stanju vidjeti u tom trenutku u sebi. Na nama je roditeljima da promatramo objektivno svoje dijete, da mu ne naturamo svoje ambicije, da ne umanjujemo njegove te da ne dopustimo drugima da podrezuju krila našoj djeci. U tome je, po meni, ključ roditeljstva. Dakle, strepjeti je u redu, u redu je i poticati, i tješiti, i razumjeti, i gurati, i hrabriti, i voljeti, ako treba, i kritizirati, ali nije u redu gušiti dijete svojim frustracijama i očekivanjima okoline. Tu ističem onaj fenomen helikopter-roditelja, koji doslovno 24 sata živi život svog djeteta.

Znate da ja ne pišem samo iz knjiga, nego kroz osobno iskustvo i iskustvo onih koje sam znala poslušati na trnovitom i nekada i zahtjevnom putu roditeljstva. Dobar savjet koji sam ja dobila bio je i sljedeći: "Odmakni se, daj djetetu prostor za njega." Tada je sve krenulo nabolje. Otvorila se nova zona, u kojoj je dijete moglo samo shvatiti što želi, koji su mu dosezi i koje su mu slabosti, kako se dići kada lupi o pod i kako je sasvim u redu imati loš dan, lošu ocjenu i biti neuspješan. Odnosno, vrijeme je učiti djecu da su frustracije normalan dio odrastanja i života. To što mi smatramo da ih treba držati kao malo vode na dlanu dovelo nas je do novih generacija djece, koja misle da je sve med i mlijeko, a kad shvate da tomu nije tako, izgubljena su u svemiru.

Dakle, onda kada svi misle da vaše dijete ne može, vi pokušajte duboko u sebi promisliti jesu li u pravu i znaju li drugi bolje od vas, koji ste svaki dan uz dijete. Vi možete prepoznati istinski djetetov potencijal, koji uz vašu podršku može zablistati toliko da će obasjati i vas i njega. Ne dajte se obeshrabriti onima koji vas kritiziraju kada se žalite da je teško biti roditelj i da je teško biti dijete u društvu koje je često obeshrabrujuće. Upravo zbog toga, kao nikada prije, važno je vratiti roditelja djetetu i dijete roditelju.