Neki dan u razgovoru odjednom shvatimo kako smo svi opazili, a da tome nismo pridavali nikakvo značenje, da danas mnoga djeca uopće ne znaju gledati na ručni ili zidni sat, dakle, nego, kao i većina, gledaju koliko je sati isključivo na mobitelu. Odmah slijedi pitanje: "I u čemu je problem, zašto je bitno što ne znaju na sat?"

Idemo ispočetka. Davno, ali ne jako davno, procjena zrelosti djeteta često se mjerila činjenicom zna li na sat, zna li svezati vezicu/pertlu (špigetu ili šnjuru, kako kažu u mom rodnom Metkoviću) i kada navlači cipele jesu li pravodobno prepoznate lijeva i desna strana. Dakle, mali brzi test da se procijeni koliko su uspjeli svladati neke osnovne stvari koji upozorava, bez današnjih psihologijskih testova, na motoriku te neke kognitivne ili intelektualne vještine. Odmah mi tlak raste kada čujem: "Pa ovo su drukčije generacije djece, ona su puno naprednija, tehnološki superiornija..." Dakle, toliko su napredna da uskoro, osim što neće znati na sat, neće imati potrebu niti čitati i pisati jer, kako mi je neki dan rekao jedan dječak: "Doktorice, uskoro će to sve za mene robot raditi ili umjetna inteligencija." "O.K. A što ćeš onda ti raditi?" pitam ga. "Uživati", ispali mi odgovor kao od šale. Odmah se zapitam u čemu se tu uopće može uživati. Nije da nisam dugo u ovom poslu, pa mogu procijeniti smjer kamo sve ide, posebno ako govorimo o mladima. Međutim, gledajući danas mlađe generacije, proizlazi da smo ih lijepo "utišali", gotovo da i nemaju svoje mišljenje, uglavnom ga preslikavaju od pogrešnih autoriteta, ili uzimaju dijelove koji u tom trenutku popunjavaju prazninu u dječjoj duši, skrivaju ranjivost njihovih postupaka, plahost, strah od onoga što ih čeka ili stalni strah od lošega. Da, dobro ste pročitali, današnje generacije žive u strahu od lošega, a ne od nade u nešto bolje. Nismo ni mi baš jako davno bili djeca pa da se ne možemo sjetiti čemu smo se radovali i što smo htjeli izbjeći. Ovi su klinci danas strašno zbunjeni, pogubljeni u svojim mislima, stavovima, ne razumiju što se od njih očekuje, a najmanje znaju što doista žele, stalno su u strahu od neizvjesnosti života i kao da im to olakšava stav da se ne treba ni za što truditi. Ionako ništa nema smisla, budale prevladavaju nad pametnima, psihopati nad dobrima, zločesti su odavno "in", dobri ljudi "out" ili potpuno neprepoznata kategorija, znanje je odavno postalo nebitno, neznanje dobro upakirano u celofan i mašnu itekako prihvatljivo, rad, radišnost i općenito poštovanje postali su rariteti koje ćemo tražiti na sajmovima rabljenih stvari, a planirati bilo što, najmanje nešto dobro, čini se kao predložak za neki film radnog naslova "Tko je ubio djeci vjeru u budućnost i da budućnost postoji?"

I nakon gotovo dvije stotine kolumni ne odustajem od svoje odluke i želje da vas i dalje upozoravam na važnost mentalnog zdravlja svih nas, a posebno mentalnog zdravlja djece. U Hrvatskoj danas gotovo 50.000 djece ima neke mentalne poteškoće, a dječjih i adolescentnih psihijatara je samo 46. Svjetska je zdravstvena organizacija nakon pandemije objavila kako je broj anksiozno-depresivnih poremećaja porastao za 25 posto, UNICEF-ovo istraživanje za Hrvatsku 2021. godine upozorava na to da 11,5 posto djece u dobi od 10 do 19 godina ima neke poteškoće u mentalnom zdravlju. U prva tri mjeseca 2022. godine suicid je počinilo četvero 18-godišnjaka, u cijeloj 2021. godini sedam. Statistika neumoljivo pokazuje pogoršavanje situacije. Brojke su neumoljive - s jedne strane raste broj slučajeva, a s druge strane opada broj stručnjaka.

Dječjih i adolescentnih psihijatara toliko je malo da ne mogu pokriti ni potrebe pola regije, a ne cijele države! I u tako alarmantnoj situaciji s nedostatkom kadra događa se da mnogi kolege koji su godinama u sustavu skrbi o djeci i mladima izlaze iz njega, vraćaju se raditi s odraslim pacijentima jer shvaćaju težinu, sve slabosti i nedostatke koje što hitnije treba korigirati, ali se to ne čini.

Ljudi su okosnica sustava. Dakle, ako je išta prioritet, to je ulagati u stručnjake koji se bave psihičkim zdravljem naše djece. Negdje sam pronašla podatak da dječji i adolescentni psihijatri nakon deset godina rada u sustavu skrbi o mladima s psihičkim poteškoćama najčešće zbog izgaranja odlaze iz sustava i traže neke druge poslove. U Europi se čeka i po godinu dana na prvi pregled po dječjem psihijatru, negdje čak i duže, cijene psihoterapijskih seansi vrlo su visoke i mnogima nepristupačne. Kad su djeca u pitanju, ne bi trebalo govoriti o listama čekanja u savjetodavnom radu, jer “želja za smrću” ne čeka. Dakle, posebno sam senzibilizirana kada čujem na stručnim skupovima: “Imamo listu čekanja i do godinu dana.” Recite to djetetu koje danas sjedi za stolom i razmišlja “na koji način okončati sve svoje probleme”.