Zašto ne pišeš o važnosti dodira? - nedavno me upitala moja predivna prijateljica, koja je pola svog života posvetila radu s djecom koja imaju druge zdravstvene poteškoće zbog kojih su vrlo često marginalizirana i nedovoljno prepoznata kao itekako važan intelektualni potencijal koji može mnogo toga dati društvu, a društvo njemu, nažalost, često premalo. Kako misliš da pišem o dodiru? - pitam ju.
"Lijepo. Izgleda da danas više gotovo nitko nikoga ne smije dodirivati ili dirati, odnosno taknuti, a da se to ne protumači s negativnim predznakom, posebice ako se radi o djeci. Nasloniti ruku na nečije rame ili dodaknuti nečiji obraz, ili prste, odmah ide u rubriku ‘uznemiravanje, zlostavljanje, neprimjereno dodirivanje‘", odgovara.
U pravu je. Zabrinjavajuće je (govorim iz dugogodišnjeg iskustva rada s djecom), što su mnogi klinci danas ili aseksualni, ili potpuno nesposobni za spontanost i onu interakciju koju je nekad bila karakteristična za djecu: iskrena, zaigrana, vesela, usmjerena da nekome ukaže na lijepo i na dobro, ne na ružno i sramotno. Ide se iz jedne u drugu krajnost - zazire se i od zagrljaja, od dodira po kosi, od milovanju nečijeg lica, dok niz njega teku suze, ili jednostavno one radosti kada se susretnemo s dragim ljudima i imamo ih potrebu snažno zagrliti, izljubiti, dodirnuti, jednostavno obasjati pažnjom i radošću susreta. Ne sjećam se kad sam i sama svjedočila takvom prizoru.
Nedavno sam se i sama našla u situaciji kada je dječačić od dvije ili tri godine pao na pločnik i udario koljenom o tlo, rasplakao se tako snažno i bolno da sam poletjela do njega, uzela ga u naručje, jer su roditelji bili malo dalje. Posve normalna reakcija, rekla bih. No, odjednom mi je kroz glavu proletjela misao da bi mi roditelji mogli zamjeriti što diram njihovo dijete, ili da ga želim ukrasti. Također, nekada mi je bilo sasvim normalno da ako sretnem poznato dijete da ga pozdravim, poljubim, razveselim mu se, pomilujem ga po glavi... Danas se to sve rjeđe usudim upravo iz ranije iznesenog straha da me ne bi netko optužio za "neprimjereno ponašenje prema djetetu".
Ima li to veze sa sve prisutnijom robotizacijom i umjetnom inteligencijom, što se naziva tehnološkim napretkom, a mi, ljudi od krvi, mesa i emocija, zapravo samo idemo unatrag. Dehumaniziramo se. Neke osnovne, nazovimo to tako, primitivne nagone, kao što su potrebe da budemo voljeni i zaštićeni, da nam netko izrazi nježnost, da ima lijepe misli o nama, da nam ukazuje pažnju na različite načine, posebno dodirom, ili nekom gestom koja nas osnažuje na pozitivan način..., sve se to danas gubi, blijedi, nestaje... Nedavno mi je moj pacijent rekao kako će ljudi uskoro i voditi ljubav mobitelom. "Danas se sve svodi na mobitel, nikom se ne da ništa, niti izlaziti, niti pričati, niti sređivati za nekoga, dakle, kladimo se, doktorice, da će za koju godinu i vođenje ljubavi biti virtualno, jer ljudi neće imati vremena za takve stvari", promišljao je. Moram priznati da me je zatekao, nisam sigurna da nije u pravu. Gdje je nestala nježnost?
U svojem se poslu često susretem s traumatiziranom djecom koja su željna pažnje, nježnog pogleda, lijepe riječi, često noću ne žele zaspati ako nije netko pokraj njih, traže i da ih se pomiluje po kosi, da im se na neki način izrazi nježnost na onaj pravi i pošteni način. Nažalost, rijetko tko se to usudi, jer ne želi da se to protumačiti na potpuno krivi način. Tužno.
Odnosi između ljudi zaravo se temelje na komunikaciji koja nije uvijek verbalna. A čak i ta verbalna također polako odlazi u povijest, s obzirom na to da ljudi sve manje međusobno uživo komuniciraju, dok se ova druga komunikacija, kroz geste i dodire, sve češće trpa u zonu "neprimjereno", iako najčešće to nije.
Idemo iz jedne krajnosti u drugu. Dječaci svako malo dobivaju pedagošku mjeru jer su pod naletom hormona u pubertetu dotaknuli nečiju stražnjicu ili grudi, a ako ju je slučajno još i poljubio, ne gine mu opomena, ili nešto još teže. I roditelji često naprave golemu pobunu oko toga, govorim o nevinom i nespretnom pubertetskom iskazivanju naklonosti, a takav bi bunt bilo dobro iskoristiti za ciljeve poput bolje škole, veći broj mjesta za boravak mladih ljudi, bolju kontrolu punktova gdje se prodaje droga i slično.
Okenite se malo oko sebe. Upitajte se kada ste u gradu, ili u svojoj sredini, vidjeli uistinu sretno lice, kada ste vidjeli ljude koji su neskriveno srdačni jedni prema drugima, kada vam je neki snažan prijateljski zagrljaj posljednji put ugrijao srce... Podsjetite me, kada smo posljednji put vidjeli mlade koji sjede na klupama zagrljeni, uz Dravu, i ljube se kao da se planet okreće samo zbog njihove ljubavi. Dodiri drugih, spontani zagrljaji, stisak ruke koja hrabri i osnažuje, blagi poljubac na licu koji govori da će sve biti dobro, senzualan pogled koji nježno poručuje da vam je do nekog stalo i da vam ta osoba toliko mnogo znači, blagi dodir po ramenu nekoga tko je u tom trenutku toliko loše da upravo taj vaš dodir čini da izlaz ipak postoji..., gdje je to nestalo?
Nemojmo učiti djecu da je svaki dodir loš, prestanimo im slati poruke da je sve seksualno uznemiravanje i agresivnost. Nije! Naučite ih razliku, ali nemojte da budu distancirana kada to nije potrebno. Još uvijek i sama vjerujem u moć nečije dobre energije i nečijeg pozitivno usmjerenog dodira koji, kada sve drugo postane nevažno, može učiniti da se mi osjećamo važnima. Toplina nečijeg dlana i iskrene emocije mogu pomicati planine. Nisu svi ljudi sebični i loši, vjerujte, još je mnogo dobrih i iskrenih. Budite i vi takvi, zbog sebe i svoje djece.