Japan ima Ministarstvo usamljenosti, kaže mi prijateljica, pitajući me bi li nama u Hrvatskoj koristilo takvo što, da nas možda malo više potakne da nekako osvijestimo kako se što više ljudi oko nas osjeća usamljeno. Osobno nisam za takvo "udruživanje usamljenosti" u neki oblik formalne ustanove jer time dajemo priliku "usamljenosti" da postane dio nas i naših života i u formalno-pravnim okvirima.
Ako već moramo birati ministarstvo, molim onda da kao Danci dobijemo Ministarstvo sreće, pa bar da se nešto i kod nas "blagoslovi" pridjevom sretan. Razgovor je krenuo od činjenice da ljudi hodaju kao muhe bez glave, na ulici se sudaraju, ne gledaju jedni u druge, brzim hodom izbjegavaju i poglede, ne žele se ni kratko pozdraviti, razmijeniti riječ ili dvije. Opaža se da im je lakše pogled usmjeriti prema podu nego u nečije oči. Kao da se kriju jedni od drugih ili od samih sebe. Nema više onih spontanih susreta, druženja, poziva na kratku kavu ili neko drugo piće, samo površno pitamo jedni za druge, odgovaramo s "dobro" i nemamo strpljenja za nešto iza tog "dobro".
Opaža se često i na društvenim mrežama da se srednja generacija s nostalgijom prisjeća dana kada nije bilo mjesta na rubu "zidića" da si moga sjesti i "snajpati" tko ide, s kim, tko ti je zanimljiv, što ima novo, sviđa li ti se netko... uglavnom, život se živio ondje gdje i treba, vani. A ta nas je otvorenost i prema sebi i prema drugima činila ispunjenima, sretnijima, nekako bliskijima. Danas živimo od ružnih vijesti koje svakodnevno čitamo, slušamo ili doznajemo na različite načine. Čini se da su glavna mjesta druženja postale komemoracije ili pogrebi, gdje se ljudi opraštaju od prerano preminulih prijatelja, kolega, članova obitelji, susjeda, znanaca. Ispada da smo u ovom čudnom vremenu jednostavno zaboravili jedni na druge i kao da smo iznenađeni time da, iako je sve drugo stalo, smrt ne posustaje, odnosi mnoge dobre i vrijedne ljude koji su još puno toga mogli dati i puno toga s nama podijeliti... Opažam da kada se takvo što dogodi, kada netko blizak iznenada ode iz života drugih ljudi, kao da u jednom trenutku svi razumiju kako ništa osim smrti nije neizbježno te da je sve ostalo što nas opterećuje na dnevnoj razini najčešće rješivo ili besmisleno. Taj trenutak osvješćivanja, nažalost, traje koliko i nečiji pogreb, već sljedeći dan život nas melje poput starog mlina, polako, s prekidima, ali uporno i do kraja. I sami smo krivi, sami sebe trošimo na toliko nebitnih stvari, ljudi, okolnosti, događaja, sitnica koje su kada osvijestimo da nema osobe koja bi nas razumjela i da tu prazninu više nikada nećemo moći popuniti, mislimo i dalje da smo neuništivi. Sve smo usamljeniji, bojimo se jedni drugih, izostaje bazično povjerenje među ljudima. Često smo razočarani drugim ljudima, njihovim postupcima, načinima kako su se ponašali, izostankom nečije podrške, nečije pažnje, lijepe geste, tople riječi, pogleda koji umiruje, smiruje duhove u nama... Izostaje ono što je, u biti, osnova svakoga od nas, a to je svijest o sebi, o drugima te svijest o našim postupcima i prema sebi i prema drugima. Gubi se savjest, osnovna kritičnost i samokorekcija koja nam daje uvid u ono u čemu mi griješimo i u ono što možemo ispraviti, ali i uvid u način na koji i drugi oko nas trebaju dati dio sebe da nam svima bude bolje.
Više nego ikada imam dojam apatije među ljudima, usmjereni su na iščekivanje lošeg, ne boljeg. Nekada su zajedništvo među ljudima i uzajamna podrška ulijevali nadu i vjeru. Kada se poput raka samca uvlačimo u svoj oklop, bojeći se svega, a najviše ljudi, tada nastaje ta usamljenost, strah od ljudi i strah od onoga čime bi nas oni mogli povrijediti, pa je lakše navući oklop. I tako nastaje izolacija, osamljivanje, nepovjerenje, strah, nelagoda, strepnja i iščekivanje lošeg, tako nastaju apatični, bezvoljni i depresivni ljudi. Danas, nažalost, sve više onih koji traže izlaz u samoći, u bijegu od onih koji su ih puno puta povrijedili. Posljedično, i sve više mladih oponaša nas odrasle, pa i sami postaju samotnjaci koji preziru društvo, druženje, osjećaj zajedništva i potpore, sve se češće zatvaraju u svoje svjetove u kojima nema potrebe za ljubavlju, seksualnošću, dodirom, emocijama, u svjetove koji ne nude osjećaj bliskosti sa stvarnim ljudima, nego im to nastoje kompenzirati virtualni likovi, koji teže "gubitku emocija" i stvaranju "usamljenih i bezvoljnih" likova koji u jednom trenutku "puknu" i - dogodi se tragedija.
Dakle, čovjek je socijalno biće, ne može živjeti kao Pale sam na svijetu, treba društvo, dodir, emocije, toplinu, sigurnost, utjehu, nježnost, blagost, pogled koji umiruje i ohrabruje kada nije lako... Zbog toga ne trebamo Ministarstvo usamljenosti.
Trebamo naučiti da kada prolazimo jedni pokraj drugih, bar pozdravimo, usmjerimo pogled jedni prema drugima, damo do znanja da smo tu, u blizini, da razumijemo, i da ćemo pomoći ako zatreba. Život je rulet, pa kada okrećemo glavu od drugoga u nevolji, okrećemo leđa ljudskosti. Ja još vjerujem u dobre ljude, pa vas zato molim da budete bolji jedni prema drugima. Nije bitno ide li u životu sve po pravdi, bitno je da je vaša savjest čista, a srce ispunjeno. Dovoljno za vlastito Ministarstvo sreće.