Kako dugo radim kao dječji i adolescentni psihijatar, jedan mi je problem upao u oči. O njemu se govori rijetko ili oprezno, najčešće ga se gura pod tepih.

Međutim, postoje situacije kada toleriranje nečijeg lošeg ponašanja prema nekome, zbog bilo kojeg razloga (svjesno ili nesvjesno), nažalost, zna i tragično završiti. U situacijama kada dijete želi ili misli da bi moglo svojom smrću riješiti sve probleme, pa uzme veću količinu lijekova, uvijek je bitno saznati odakle mu ti lijekovi, kako ih je dobavilo da može sebe tako oslabiti ili čak i umrijeti. Nisu to lijekovi koje im propisuju liječnici psihijatri, mi naročito pazimo na to da ih ne propisujemo djeci, koja olako posežu za njima u situacijama kada im se smrt čini najlakšim rješenjem za njihove probleme. Ne, uvijek imamo isti stav prilikom davanja uputa, da se lijek uzima isključivo pod nadzorom roditelja, skrbnika ili zakonskoga zastupnika, nikako da dijete samo može piti lijek, čak i oni od 17 godina i nešto stariji. Nisu bez razloga maloljetni i još zakonski odgovornost svojih roditelja.

Međutim, postoji i jedan drugi problem, koji se ne pojavljuje baš rijetko, no o njemu se malo govori i piše. Često članovi obitelji, nekada i djedovi i bake, znaju mimo znanja roditelja, na svoju ruku, davati nešto djeci dok su roditelji na poslu ili na poslovnom putu, a dijete se požalilo da mu nije dobro: boli ga glava, umorno je, loše spava, ne može zaspati, ima mučninu, menstraulne grčeve, bilo što. E tu nastupa ta situacija. Mnogi naši stariji kod kuće često imaju arsenal lijekova za "ne daj Bože", često sumnjivoga roka trajanja, pa i sumnjivoga mjesta nabave, koje onda na svoju ruku daju djeci i ona ih piju bez znanja roditelja. Djeca se često pokušavaju ubiti lijekovima kojima se liječi dijabetes, povišeni krvni tlak, nesanica, aritmija, glaukom, artritis...

Nažalost, neka se nitko ne naljuti na mene, jer moje su kolumne pisane u namjeri da pomognu svima, određena životna dob često nosi i neke rizike sa sobom. Sve ovo govorim iz svog profesionalnog iskustva, zna biti baš tako kako ću to opisati. Neki stariji ljudi postaju zaboravljivi, često sumnjičavi prema vlastitoj djeci, koja su sada i sama u ulozi roditelja, čak pomalo i ljubomorni na unuke, traže svoju pažnju, rivaliziraju se s vlastitom djecom u namjeri da dokažu kako oni još uvijek znaju bolje što se roditeljstva tiče i to onda zna krenuti po zlu. Zna se dogoditi da baka svoje tablete za smirenje daje unuku bez nadzora roditelja (o nadzoru liječnika da i ne govorim), a za koncentraciju mu umjesto vitamina, nažalost, da lijek za korekciju krvnog tlaka ili dijabetesa. Postoje i puno opasnije situacije, kada djedovi ili bake preuzmu kontrolu nad unukom smatrajući da roditelji nisu dobri i ne rade dobro, kritično se cijeli život odnose prema svom djetetu i onda svu svoju pozornost usmjere na unuke. U tome pretjeruju do razine da omalovažavaju svoje dijete, odnosno unukova roditelja, protive se njegovim odgojnim metodama, kriomice daju da dijete uzima ili da jede nešto što inače roditelj ne bi dopustio, a ako osjete da je dijete labilnija ili emotivno nezrelija struktura, tek je tada to plodno tlo za patološki odnos prema unuku ili unuci. Događa se da kriomice djetetu daju neke tvari i potiču ih time da npr. mršave ili da poboljšaju tehniku učenja, pa onda nema što djeci ne daju: od sumnjivih pripravaka koje nabavljaju na različite načine, mimo ljekarni, do lijekova kojima je odavno prošao rok ili do nekih smjesa koje sami izrade i daju djeci da ih piju. Svjedočila sam i situacijama kada su mi djeca tvrdila da žive u obiteljima u kojima baka baca uroke ili izvodi vradžbine, čime pokušavaju opravdavati svoju psihičku labilnost, psihotično ponašanje ili želju da pokušaju suicid.

Nažalost, roditelj često previdi da opasnost može doći i od najbližih, ne razmišljaja o tome dok je zaokupljen poslom ili stresovima furiozne svakodnevice, a djeca u okrilju poznatog zapravo nisu sigurna. Davanje Normabela, Helexa, Praxitena, Lorsilana na svoju ruku, potom čudnih napitaka sa "supermoćima", davanje bilo kakvih lijekova djetetu bez znanja njegova roditelja ili njegova liječnika, pa činili to djed, baka, teta, ujna, ujak, itekako pripada u kategoriju zlostavljanja i zanemarivanja djeteta ili čak u ugrožavanje njegova života. Ne želim zvučati paranoično ili vas uznemiriti, ali ipak obratite pozornost tko dolazi u kontakt s vašom djecom, što vaša djeca piju ili jedu dok vas nema, obratite više pozornosti ako se vaše dijete u kontaktu s nekim članom vaše obitelji ponaša drukčije. To mogu biti mali, jedva primjetni znaci da trebate intervenirati i pomoći ne samo svom djetetu nego često i članu vaše obitelji koji misli da radi na dobrobit djeteta, a zapravo ga ozbiljno ugrožava. Pratite i pitajte djecu jesu li nešto pila ili uzimala neke lijekove a da vi ništa o tome niste znali.

I ovom kolumnom, zbog onoga čemu zbog naravi posla često svjedočim, želim vas podsjetiti kako opreza nikada nije dosta, pa čak i unutar vlastitog obiteljskog kruga. Nažalost, nije rijetkost da upravo blisiki i poznati bivaju odgovorni za ugrožavanje zdravlja djece. Razmislite o tome i obratite pozornost.