Imali smo zanimljivo predavanje o ranom razvoju djeteta, primarno vezano uz govor, pokret, ekspresiju, crtanje i slično, te smo nakon sat vremena jednoglasno zaključili kako je dječji razvoj usporen. Dakle, iz pozicije stručnjaka koji su svakodnevno u neposrednom kontaktu s djecom različite dobi razvidno je kako na određeni način socijalizacija, općenito komunikacija, koja je sve više vezana uz napredak tehnologije, nazaduje. Gotovo svakodnevno imam priliku osvijestiti koliko je tehnologija otuđila djecu jednu od drugih, uz napomenu kako su i nužne epidemijske mjere pogoršale epidemiju asocijalnih odnosa među djecom.

Dakle, danas čak mlađi adolescenti, iako ju nisu obvezni nositi, ne skidaju zaštitnu masku, koja je, umjesto zaštite od virusa, simbolično postala zaštita od ljudi, od vršnjaka, od, u konačnici, smisla života i odrastanja. Maska im daje šansu da nitko ne vidi na licu što osjećaju, jesu li tužni ili se raduju, pokazuju li gađenje, osudu, jesu li u tom trenutku na rubu suza ili nekog emotivnog sloma, jesu li prijateljski ili neprijateljski raspoloženi... Nevjerojatno je koliko se djeca danas otuđuju jedna od drugih, u biti dojma sam kako se čak i plaše direktnog kontakta, izostaje spontanost u druženju i u općenito komunikaciji, boje se prići jedno drugome ili započeti neki razgovor.

Pitam djevojku: "imaš li prijateljicu?"Ona, prekrasna 16-godišnjakinja, odgovara: "Nemam." U razgovoru doznajem kako najveći dio vremena provodi na laptopu ili mobitelu, bez izravnih kontakata, druženja, izmjene dobrih ili loših trenutaka s nekom prijateljicom dok jedna drugoj gledaju u lice, u oči, pokušavajući zajednički naći rješenje. Mladi se ne druže uživo, nemaju ljubavne aluzije, čak ni potrebu za intimnošću, nježnim emocijama ili dodirom. Nevjerojatno je kako se čini da sve ono što je nama starijima odavno usađeno polako izumire. Gotovo svaki dan i u više navrata slušam iste izjave tipa u kojima nema potrebe biti u društvu, družiti se, zajednički rješavati situacije, promatrati simpatiju, nekoga dodirnuti nježno, zagrliti, reći nekome nešto lijepo, poticajno, ohrabrujuće... Pratim ih kroz grupne seanse, čim ih ostavim nasamo da se malo bolje upoznaju, odmah mobitel u ruke i svatko u svom svijetu. U čekaonici, dok čekaju na pregled, roditelji na svom mobitelu, dijete na svom. Razgovora nigdje. I onda se čudimo što danas svako drugo dijete praktički do četvrte godine ne uspijeva dosegnuti razinu govora djeteta od dvije godine, često nema dovoljno ni roditeljskih poticaja prijeko potrebnih za normalan dječji izgovor. Stvar je prestiža ako dijete počinje govoriti na engleskom ili kojem drugom stranom jeziku, a pri tome roditelj ne razumije da dijete uči prema modelu preslikavanja onog što čuje, a komunikacija, u najvećem broju slučajeva, nije na nekom stranom jeziku. Dijete uči govoriti ili kroz crtiće ili kroz mobitele, odnosno tablete koji su često zamjena za interaktivno druženje i igru. Igra između djeteta i roditelja, igra između djeteta i djeteta, igra koja će uskoro izumrijeti jer danas imamo generacije koje nisu u stanju držati loptu u ruci, ne znaju spontano prići jedni drugima, ne znaju ni kako započeti razgovor između sebe... Imamo nove generacije koje se boje svojih vršnjaka i postaju asocijalne! Brojna novija istraživanja, nažalost, idu u prilog mojoj tvrdnji.

Također, novije su mlade generacije sve manje zainteresirane i za spolnost, za odnose bazirane na emocijama, a ne na nužnim potrebama nagonskog karaktera, imamo generacije koje su sklone kratkotrajnim provodima, kratkim vezama, prijateljstvima i poznanstvima, i u tome je dijelom uzrok što su danas mladi često sudionici loših djela, konzumacije raznih tvari koje izazivaju ovisnička ponašanja, često su depresivni, bezvoljni, otuđeni jedni od drugih, nemotivirani, skloni stalnom propitivanju sebe i vlastite spolnosti... Brojna se djeca svakodnevno traže, iz dana u dan povećava se i broj onih koji žele biti netko drugi, drugi spol ili rod, nebitno. Prema mom mišljenju, osnažujemo djecu na pogrešan način, dajemo im poruke da mogu sve, a s druge strane nemamo za to prikladnu podršku i onda se čudimo i tražimo krivce kada se dogodi pokušaj suicida ili homicida.

Odavno smo postali neempatično društvo koje nema sluha za nježnost, plahost i fragilnost dječje psihe. Djeca sama ne znaju kako izići iz začaranog kruga loših osjećaja, otuđenost je između njih velika često toliko da ni sama ne znaju gdje i komu pripadaju. Nakon što su ukinute maske u školama, brojna mi djeca govore kako im je bilo super kada su skrivala lice. Onda su se, kažu mi, osjećala sigurnije, hrabrije, ili manje vidljiva.

Želimo li imati generacije koje žele biti i vidljive, i snažne, i probitačne, ili generacije koje žele biti nevidljive, nesigurne, asocijalne, nedruželjubive i obeshrabrene...? U mojoj životnoj dobi asocijalnost i potreba za samoćom je posve razumljiva zbog Iskustva loših prijateljstava i općenito odnosa. U dječjoj i mladenačkoj dobi to je pogubno, usudim se reći i tragično.