Što radiš kada se osjećaš loše - pitam svog prijatelja. "Ako je lijep dan, šetam po groblju", odgovara mi. "Zezaš me?" uzvraćam. "Ozbiljan sam. Shvatio sam kako se svaki put kad se vratim s groblja osjećam mirnije, strpljivije i nekako poniznije", odlučan je.

Ima u tome puno istine. I sama kad krenem poznatim stazama Donjogradskog groblja, rastužim se koliko ondje počiva meni dragih ljudi, s kojima nisam stizala na željene kave, na prijateljski susret na kojemu bismo prepričavali anegdote o svojoj djeci... I jednostavna je i teška spoznaja da i tebe jednog dana neće biti, pa počneš razmišljati o tome da trebaš na vrijeme popraviti što se popraviti da.

Kako godine prolaze, shvatiš koliko je zapravo teško rano odletjeti iz roditeljskog gnijezda. Vrijeme koje si propustio biti sa svojim roditeljima kasnije ne stigneš nadoknaditi. Dobro se sjećam kako su me ispraćali i s osmijehom i sa zebnjom da bi mi se nešto ružno moglo dogoditi. No uvijek me grijala spoznaja da se uvijek imam kamo vratiti i njihovo iskreno vjerovanje u mene. Vraćali smo se kao studenti svako ljeto kući, a nakon divnih bezbrižnih dana u Metkoviću i okolnim morskim mjestima, u Osijek smo se vraćali u suzama, skrivajući ih od nepoznatih ljudi u autobusu, dok roditelji dugo stoje i mašu nam, istodobno ponosni i tužni.

S godinama opažaš kako im se lica mijenjaju, više je bora, više sijedih vlasi, ali isti je osmijeh i ista doza sigurnosti koju nosiš u sebi jedino dok imaš žive roditelje. Nekada mi bude teško što sam nekad znala biti mladenački nerazumno gruba ili prkosna prema roditeljima, no znali su oni izdržati sve naše frustracije ili nezadovoljstva ne zamjerajući nam. Istina je da jedino roditelj djetetu ništa ne zamjera, majka i otac s ljubavlju nastoje sve to razumjeti i ne osuđivati. Često i okolina stvara dojam da je roditelj za sve kriv, da sve dolazi iz obitelji i da je obitelj ta koja je u svakom trenutku glavni krivac za sve ružno što dijete učini ili misli da može učiniti. Svaki se pravi roditelj daje najbolje što zna, rijetki su oni koji žele svom djetetu zlo.

Kada izgubite roditelje, shvatite da ste preko noći odrasli. Zašto je tomu tako? Zato što više ni u čijim očima ne prepoznajete bezuvjetnu ljubav kakvu ste uvijek nalazili u roditeljskom pogledu. Imala sam, nažalost, priliku kroz posao i život vidjeti kako se nakon smrti djeteta gasi i život roditelja. Jasno je da ta veza nikada neće biti prekinuta. U našim su očima roditelji svemoćni, snažni, mogu nas zaštititi od svega, dati utjehu, toplinu kada nas obeshrabri hladnoća okruženja i ljudi, toplina maminog zagrljaja vraća nam vjeru u život i ljude.

U jednom trenutku postaju krhkiji, hod im je nesigurniji sporiji, glas im je nekako tiši, nježniji... Odjednom smo mi divovi, a oni patuljci. Spoznajemo prolaznost vremena, života, prolaznost svega... Uvijek smo mislili da će biti vremena za sve, pa i da im kažemo koliko ih volimo i koliko smo im zahvalni. S druge strane, u poslu sam susretala razne ljude, pa i puno brižnih roditelja koji su se spletom životnih okolnosti pogubili u odgajanju svoje djece i zato su potražili pomoć. Rijetki su, ali ima i onih loših koji nikada neće shvatiti vrijednost roditeljstva i privilegije koje ono nosi. Njima nasuprot, posebno me sretnom čine ljudi koji nisu mogli imati svoju djecu, ali se nesebično i s puno ljubavi brinu o djeci koja im nisu biološka.

Najteže je kroz život koračati bez oslonca, bez roditelja, teško je kada djeca izgube jednog od roditelja, posebno ako je to majka. Ne umanjujem ulogu očeva, ali majke često imaju tu čudesnu moć da sivo oboje u žive boje, da tugu pretvore u osmijeh, a teret u nešto paučinasto poput oblaka. Rijetko govorimo svojim roditeljima koliko ih volimo, koliko ih trebamo i koliko smo im zahvalni što su nam dali najljepših emocija bez ikakvih kondicija. Sada kada sam i sama roditelj, prepoznajem sve te najfinije nijanse ljubavi prema djeci.

Sjetite se samo tko je nad vama strepio dok ste bili bolesni, tko je birao najbolje voće i slatkiše za vas, tko vam je u džep stavio malo džeparca da drugi roditelj ne vidi, a taj je to već i sam učinio, tko vas je do tri ujutro čekao s toplim kolačem iz noćnog izlaska i pravdala se da zbog menopauze ne može spavati pa, eto, peče kolače, tko se zbog vas posvađao s učiteljem, a onda doma vas izgrdio, zagrlio i rekao: "Nemoj više, nisi to ti" i tko je uvijek znao pronaći riječ koja sve učini smislenijim ili manje bitnim ako vam je teško i boli vas neka nepravda.

Zato ovih dana, kada god možete, obiđite svoje roditelje, poljubite ih, zagrlite snažno da znaju koliko vam je stalo, a ako ste daleko, u drugom gradu ili zemlji, nazovite ih često, telefonom ili videopozivom, jer nedostajete im. "Sve dok si nečije dijete, nema ljepšeg osjećaja u životu", zna reći moja mama, koja je rano ostala bez oba roditelja. i gledam djecu na poslu koja su često bez roditeljske ili ljubavi ili skrbi, pa dajte sebi priliku da vaše roditelje držite što više u svom životu. Ja sam rano otišla iz doma svog, sa 17 godina, i nikada više nisam imala priliku biti uz njih kako sam htjela. Često sam im puno toga zamjerala, ljutila se ili se osjećala uskraćeno što sam daleko od njih.

Danas razumijem ono što svaki roditelj kaže svom djetetu: "Znat ćeš kako mi je kada i ti budeš roditelj." Kako je to mudro ispjevao Massimo: "Svima se dani isto broje." Šteta što ih često potrošimo uzalud i na pogrešne ljude. Danas, dakle, posjetite svoje roditelja (ili odite na groblje), recite im koliko ih volite i koliko vam je stalo.