Kaže mi Vid: "Mama, ne daj da ti Grinch ukrade Božić", aludirajući na to kako mi je prosinac bio poprilično stresan. Zapravo je divno kada shvatiš da su tvoji malci sada dovoljno odrasli da ti mogu biti podrška i prebacivati ti svoje mudrosti. Trebalo je puno strpljivosti, ali isplatilo se. Tako i jest u životu, uvijek nekako sve mora doći na svoje.

Obožavam ovaj dio godine, volim miris cimeta, kolača, svjećice u domu kada ugasiš svjetla pa gledaš u toplom neki film, pustiš misli da odlete... U tom trenutku osjetiš da si živ, samo mi nikako da živimo sada i ovdje, a ne za koji drugi dan ili godinu. Život je postao naporan, ili smo, zapravo, mi ljudi postali naporni. Tražimo iglu u plastu sijena, u svakom tražimo nešto loše, malo se nas trudi vidjeti i prepoznavati ono dobro. Dobro je postalo dosadno, staromodno, nedovoljno uzbudljivo, pa kada stigne prosinac, vrijeme za obitelj i druge ljude koje volimo, čini se da tek tada postajemo doista svjesni prolaznosti svega i osjetimo u tim posebnim trenutcima kako nam nedostaju neki ljudi. Žao nam je što smo možda bili prema nekima od njih nepravedni, grubi, što se nismo dovoljno potrudili razumjeti ih ili nismo našli dovoljno vremena da budemo uz njih. I sve bismo dali da to popravimo. No nije to tako u životu, nije sve popravljivo. Mnogo toga možemo kupiti i promijeniti, ali ne možemo vratiti vrijeme. Ne možemo ispraviti ono loše što smo učinili drugima.

Nažalost, biti loš ili nezaintersiran danas je općeprihvaćen način kako se ponašamo jedni prema drugima. A da budeš dobar i osjećajan, ne moraš biti genijalac ni iznadprosječan, samo se trebaš sjetiti da si čovjek. Malo ljudi danas razmišlja o tome što nas uopće čini ljudima. Gdje nestaju svi ti osjećaji? Gdje nestaje ona suza u krajičku oka kada pogledate slabijeg od sebe i upitate se kako to da on ili ona moraju tako teško koračati kroz život dok je vama taj hod puno ugodniji, lakši, nježniji... Jednom smo Nika i ja u kinu gledale film Duša. To je toliko poseban crtić, na kraju ti osvijesti kako je dio nas, ono što je u nama, zapravo ono po čemu smo posebni, jedinstveni. Svi imamo priliku raditi na sebi, možemo jačati i činiti svoju dušu boljom, a možemo i drukčije, možemo ju uprljati, oslabiti, učiniti lošom, ali time i sebe činimo slabijima. U prosincu, kada se u pozadini čuju nježne božićne pjesme, mislim da nema duše koju ne takne njihova poruka. Naša je potreba da vidimo ljude koje volimo, koji su dio nas, one koje trebamo i one koji nas trebaju. Nemojmo težiti sebičnosti, usamljenosti, mičimo se od potrebe da živimo na tuđoj nesreći, ili da uživamo dok netko pati i kroz život prolazi s puno tragedija.

Moj mi je posao odavno osvijestio da nema obitelji koju kroz život nije okrznula neka teška životna priča. Ljudi koji su teško patili često su i najbolji, cijene dar života, znajući da se u trenutku može sve iz temelja promijeniti, čak i da cijele obitelji nestanu. Meni je ova godina odnijela puno dragih ljudi, mnogo onih za koje sam mislila da ću stići s njima na kavu, da ću im stići reći koliko mi je drago biti dio njihovih sretnih i manje sretnih trenutaka, jer u dvoje sve je puno lakše... Nije lako kada tipkate po mobitelu i shvatite da je gotovo, da se neće javiti, da nema više prilike nadoknaditi propušteno.

Moj je posao slušati ljude koliko im je bremenito. Teško im je posebno zbog toga što se otuđujemo jedni od drugih, dijelimo se na svim osnovama, nemamo strpljenja i nismo kao naši stariji skloni grupnom pomaganju. Čudimo se onda što nas djeca oponašaju, preslikavaju nas i samo nam vraćaju model koji smo sami odabrali. Dobrotu smo odavno gotovo iskorijenili, empatiju shvaćamo kao slabost, suze kao znak kukavičluka, a brigu za drugoga kao znak hvalisanja ili prenemaganja da bi nas netko uočio. Kada se sva vrata zatvore, silno tražimo jedna koja će nam otvoriti mogućnost da se zaštitimo od svega lošeg.

I onda, u čemu je smisao ovih blagdana? Pokloni su dio svakog Božića i lijepo je da darivanje nekome date do znanja kako mislite na njega, ali ako već dajete, obvežite se da ćete misliti na njega ili nju i kada to drugi ne budu činili. Svi kroz život idemo istim putem, nitko od nas neće biti vječno mlad, pa u trenutku zastanimo, osjetimo tu prolaznost i dajmo si priliku da popravimo pogreške. Krenimo od sebe, tek onda zatražimo i od drugih da budu bolji ljudi.

Svaki Božić imam iste želje - da mi roditelji dugo požive i da su zdravi, da su mi djeca zdrava, zadovoljna sobom i svojim životom, da ljude koje ja volim i koji vole mene prati pozitivna energija, dobre stvari i misli, da svi kroz sljedeću godinu imamo dobru dušu i srce puno lijepih osjećaja. Tuge ionako imamo svi dovoljno za nekoliko života.

Božić treba biti i vrijeme praštanja. Oprostite sebi i oprostite onima koji su vam godinu učinili teškom. Moja me djeca uvjeravaju kako griješim u tome što brzo praštam onima koji me povrijede, no želim da od mene nauče da je važno ići naprijed, a ne unatrag, da je bolje usmjeriti se na nešto pozitivno nego trošiti se na negativno.

Zato od srca želim da svi budemo (još) bolji ljudi, jedni prema drugima, ali i prema sebi. Ostalo će biti kako bude, jer nije sve u našim rukama.