Koja je bitna razlika mojeg odrastanja i odrastanja moje djece? Jednostavno rečeno, kod mene je sve bilo rutina, poznato, predvidljivo, jasno, a danas, u vremenima njihova sazrijevanja, samo stalna mijena jest. Sve je drukčije, izazovnije, nesigurnije, od iščekivanja nove reforme školstva, pandemije, rata u Europi ili straha da se nikada neće moći zaposliti i živjeti od svog rada.

Posljednjih se godina iskreno nastoji razumjeti zašto se ove današnje generacije doimaju izgubljenima, ili zašto nam se čini da su prijašnje generacije bile bolje. Zapravo, nisu loša djeca, loša su vremena njihova odrastanja. Najviše me žalosti inertnost svih nas, nadamo se da će problem riješiti netko drugi i pri tome pomoć i nama da se lakše nosimo s odgojem djece. U radu sam upoznala različite stilove roditeljstva i iskreno ni sama nemam odgovor na pitanje koji je najbolji. Rekla bih to ovako: nikada ne dižite ruku na svoje dijete, uvijek mu budite oslonac i na vrijeme potražite pomoć za svoje dijete ako je potrebna. Baš vas briga što misle drugi, nevažno je što će reći grad, susjedi ili znanci. Pravi ljudi oko vas bit će vam podrška, iskreno će vam reći kako im i samima nije bilo lako u kriznim pubertetskim godinama vlastite djece, pokušat će razgovarati s vašim djetetom jer je uvijek lakše kada to nije roditelj. Pravi ljudi koji žele dobro i vama i vašem djetetu odat će tajnu da razumiju koliko vam je teško jer su i sami često bili na rubu, čupali si kosu i pitali se u kojoj su etapi odgoja posustali ili zapeli, ali vas neće pustiti da u samoći rješavate krizne situacije i gasite požar dok ne uspijevate shvatiti kako je do njega uopće došlo.

Nema danas roditelja koji bar u jednom trenutku nije pomislio: gdje sam pogriješio i kako ću ovo preživjeti? Lagali su vam kada su idealizirali roditeljstvo, lagali su vam i da je imati više djece lakše i da imati jedno dijete podrazumijeva stalni strah da će mu se nešto loše dogodi. Lagali su vam da je imati neuspješno ili problematično dijete vaš neuspjeh i razlog da se osjećate krivima i osramoćenima. Ne marite za tuđe mišljenje. Vaša jedina preokupacija treba biti vaše dijete. Ljudi često nemaju prava znanja i prava iskustva, ali savjete o roditeljstvu prenose kao urbane legende ili narodnu pjesmu.

Iz roditeljskog i psihijatrijskog iskustva mogu vas ohrabriti činjenicom da će sve pubertetske gluposti u jednom trenutku prestati. To je kao s puzzlicom kojoj nikako da nađete pravo mjesto, stalno tražite prostor gdje pripada, izluđuje vas, nikako da završite sliku i da se svi dive vašem strpljenju u slaganju tisuću malih dijelova... U jednom će trenutku i taj djelić sjesti na svoje mjesto. U čemu je tajna? U strpljenju, vašoj upornosti, mirnoći i stavu da slažete puzzle kada ste mirni i strpljivi, ili, prevedeno u kontekst roditeljstva, da ne rješavate probleme kada je oluja emocija na vrhuncu. Stišajte se, smirite se, smirite svoju agresiju, jer kada vi podižete ton, gubite kontrolu i niste više u moći da smirite kaos. Nije istina da vas ne trebaju, itekako vas djeca trebaju, ali u tim ludim godinama pristanite na to da je to često pod njihovim uvjetima, a to je kada su mirni, kada uspiju ovladati bujicom svojih emocija koja im potopi razumno ponašanje. Nezreli su, impulzivni, nesigurni, često s osjećajem da ne vrijede dovoljno, da nisu dostatno uporni, talentirani, da nemaju dovoljno snage izboriti se za ono što žele ili čemu teže. Ne znaju se nositi s tim, mozak je stalno na gasu, kočnice ne postoje, u kvaru su i prvo u što se zabiju ste vi, roditelji. No, znajte, uz vas su ipak najsigurniji i dajte si vremena da ih razumijete, da budu sigurni da ne posustajete onda kada oni posustanu. To ne znači da i dalje nemate pravo postavljati granice i pravila, imate i trebate, ali s puno strpljenja i osobne mirnoće. Znam, ne zvuči lako, ali na vatru benzin ne ide, samo voda. Budite staloženi.

Čini mi se u posljednje vrijeme da kada se riješimo jednog problema, stiže drugi. Mnogi mi se roditelji žale na kockanje svoje djece u određenim klubovima, da provode vrijeme u kafićima na aparatima, da to nitko ne kontrolira, da im nestaju novac i zlatnina iz doma, da se gomilaju izostanci s nastave, gube prijateljstva onih koji ne žele biti dio te loše priče, jer one uvijek završe loše. Gomilaju se dugovi, prijete im brojni, djeca gube kontrolu, stradavaju im i škola i odnosi, a posebno odnos s roditeljima. Raste nepovjerenje, gubi se obiteljska dinamika, stalno je u kući prisutna napetost, strah od eksplozije svih odnosa, pate i braća i sestre, pate i odnosi među supružnicima... Djetetu se više ne vjeruje, a narušeni odnos međusobnog povjerenja dodatno narušava i ono malo povezanosti na relaciji dijete - roditelj.

Nejasno mi je kako maloljetnici imaju mogućnost kockanja, gubitka novca, odlaska u kladionice, kockanja na internetu... Kad s jednom generacijom riješimo situacije sa sintetskim drogama, energetskim pićima, opasnim klubovima i slično), stiže nova generacija roditelja s novim problemima.

I u pravu su i roditelji kada se osjećaju bespomoćno, jer nije samo bit raditi s djecom, treba osnažiti i roditelje, ukazivati im na koji način i oni mogu djelovati.

Iduću ću kolumnu posvetiti mom viđenju i značenju Božića, ovaj put ću napisati samo to da kad palimo adventske svijeće i radujemo se obiteljskim vrijednostima ne bi bilo loše zapaliti u sebi svjetlo dobrote, empatičnosti, brige za drugog i samokritičnosti. Zvuči patetično, a zapravo je to jedino što nam može dati nadu da sve još nije izgubljeno.

Pitali su me neki dan koji je moj životni moto i odmah sam odgovorila: Tko drugome sreću želi, sam u nju pada. Dakle, i kada mi drugi čine život teškim, moja mi savjest kaže da je najvažnije zadržati mir u sebi i oko sebe. Nije lako, ali je jedino što vrijedi.