Danas je bitno biti vidljiv, jednostavno da se opazi kako nešto možete ili znate. Dakako, u pozitivnom smislu. Čini se, nažalost, kako je ipak često vidljivije ako je nešto loše, agresivno, podcjenjivački, bahato, silom potkrijepljeno... nakon čega se oni koji doista nešto znaju ili bi se željeli uključiti, često radije povuku. To je tako čest slučaj vidljiv u radu s djecom gdje, nažalost, prepoznajem općeprihvaćen stav da je agresivnost umjesto znanja put prema uspjehu. Djeca to također osjete, a kako nemaju ni dovoljno iskustva ni znanja, često ostaju u sjeni neznalica ili bahatih agresivaca. Slično je i s nama odraslima, lako se, kao i djeca, povučemo jer se ne želimo uklapati u nešto što nam ni kroz odgoj nije dano kao poželjno.

Profesori i učitelji dodatno su opterećeni nizom administrativnih poslova, pa im ne zamjeram što često ne uspiju prepoznati one koji znaju i mogu, ali iz vlastite nesigurnosti, straha, osjećaja manje vrijednosti ili jednostavno dječje nezrelosti nisu uvijek u stanju jasno iskazati sve što znaju i mogu. Uvijek kažem da je bitan i stav, jer mnogi koji ne znaju ili ne umiju, upravo gardom, potencijalno agresivnim nastupom i prijetnjama uspiju puno više nego pametan i mudar čovjek s onim što ima u svojoj glavi, svjestan svojeg znanja i imajući jasan uvid u to koliko (još) ne zna. Veličina je priznati koliko ne znate jer vas onda to tjera na brušenje vlastitog znanja, na učenje. Kaže se da je znanje moć, no danas mi i sama djeca kažu kako im se čini da što više znaju, osjećaju se manje moćnima. U prijevodu, ako pokazuju da znaju, mogu i žele, ispadnu ili štreberi, ili ulizice profesorima, ili čudaci, pa ih okolina vrlo brzo baci na margine. Slično je i s odraslima. Možda se u tome krije tajna nenapredovanja, jer pametan se povuče, a neznalica ne zna gdje mu je limit. Moram priznati da sam i sama fascinirana kako to djeca vide, i kako su i sama svjesna da, ako ne porade na svom samopouzdanju i vještinama izražavanja, slobodi da iskažu svoje mišljenje i svoj kritični stav, bit će jednostavno gurnuta po strani, gdje ne bi trebala biti ona, nego oni koji nastupaju s agresijom i bez pravog pokrića, bez znanja.

Neznanje, međutim, najviše košta, a uvijek dođe na naplatu, u svim segmentima društva ondje gdje rade neznalice, posljedice bivaju loše, često nepopravljive, posebice ako je riječ o zanimanjima koja traže i rad s ljudima, a uključuju čovjekovu sigurnost i čovjekovo zdravlje. U posljednjih nekoliko tjedana imam niz slučajeva djece koja su s toliko mnogo potencijala i s toliko skrivenog i moćnog znanja koje, nažalost, ostaje nevidljivo pod agresijom ostalih koji su toliko bahati da im otimaju mogućnost da postanu vidljivi zahvaljujući tim svojim kvalitetama. Takva se djeca ne bodu s rogatima, obeshrabrena su masom koja ih može pojesti za doručak, pa na kraju odustanu i od sebe i od svojih snova. Žalosno. Postalo je to tako često da se pitam kako je moguće da već u tim nježnim godinama fenomen agresivnosti, neznanja i bahatosti tako lako prekrije ono što svako društvo koje drži do sebe ističe kao preduvjet za napredovanje i razvoj: znanje i kritičko razmišljanje.

I sama sam sklona učiti svoju djecu da promišljaju o sebi i o svojim postupcima, ali i istodobno im dajem za pravo da mi argumentirano obrazlože zašto se s nečim slažu ili ne slažu i zašto je važno imati pravo izreći svoj stav i mišljenje, koje ne mora biti poput mojeg.

Posebno me inspirira rad sa studentima, od njih puno naučim, često me ugodno iznenade kada u sebi imaju taj snažan nagon i snagu da kritički i argumentirano upozore na ono što sami smatraju bitnim. To bi trebalo osvijestiti još u osnovnoj školi, prema uzoru na neke kurikulume izvana u kojima je obuhvaćen javni nastup, debatiranje i iznošenje vlastitog mišljenja, kao i općenito vježbanje javnog nastupa, izlaganja pred drugima, izricanje vlastitog mišljenja bez straha da će za biti ismijani, kažnjeni, izrugivani i odbačeni, jer sve to primarno djeci, a onda i odraslima olakšava život.

Trebamo generacije koje će znati što žele, koje će znati nas odrasle usmjeriti na ono što je uz dob, vrijeme i trendove za njih puno bolje. Neka nauče da agresija, napad, bahatost, nastup koji ne prati znanje nego stav svemoćnosti nije ono što je cementirano poput bloka u novoj kući. Uostalom, i sam se blok u jednom trenutku sruši, pod dolaskom neke jače sile.

Dakle, vještina je da na vrijeme prepoznajemo ove tihe, pristojne, dobro odgojene, sklone samopropitivanju i samoanalizi, one koji žele i rade na sebi - dajmo i toj djeci da postanu vidljiva. Inače ih činimo nesigurnima, uplašenima, zabrinutima, obeshrabrenima, a takvih je, vjerujte, već previše oko nas. Pokušajmo uvesti neki predmet gdje će se učiti vještinama javnog izlaganja, načine kako argumentom braniti svoj stav i na koji način sa što manje strahova biti onaj koji znanjem i vještinama želi kročiti kroz život, napredovati za sebe, a pritom i svoju okolinu činiti boljom.