Onaj tko želi nešto komentirati, mora imati bar minimum znanja o nekoj temi da bi o njoj mogao argumentirano raspravljati. Kod nas je, međutim, već ukorijenjen stav da svi o svemu sve znaju, pa su onda svi i najbolji u svemu. Tako je i kada se govori o temama vezanim uz djecu, adolescente, mlade općenito. Svi znaju kritizirati, posebno sustav, rijetki, međutim, znaju i dati prijedlog kako stvari popraviti nabolje. U jednom bismo se mogli svi složiti, a to je da su stvari odavno izmaknule kontroli i da je sada itekako teško stisnuti kočnicu. Tražili smo i dobili sve na potpuno pogrešan način jer smo naglo htjeli promijeniti puno toga a da nismo prije toga udarili čvrste temelje. Kao da kuću gradimo od krova.

Idemo od početka. Prvo, svakodnevno u radu čujem i od roditelja i od djece kako im se često savjetuje da ne idu kod psihijatra jer će time obilježiti djecu. Naglasak je na "obilježiti". Također, brojni moji kolege iz drugih branši liječničke struke također savjetuju roditeljima kako je bolje da odgode djetetov dolazak na pregled po psihijatru, nego ih umjesto toga često šalju brojnim, usudim se reći, stručnjacima upitnih diploma koji na kraju učine više štete nego koristi.

Naravno, mala je to utjeha roditelju kada se mjesecima ne prepozna vrišteća situacija koja zahtijeva pomoć, pa umjesto "biljega" u konačnici imamo smrt djeteta. Zbog suicida. I da. Pitanje je gdje su onda svi oni umni koji su savjetovali tim istim roditeljima da je "sramota tražiti pomoć za dijete po psihijatru". Za one koji još nisu shvatili, psihijatri su liječnici, dječji i adolescentni psihijatri su liječnici sposobni za rad s djecom s psihičkim poremećajima. Ozbiljnim stanjima koja, nažalost, mogu, ako se na vrijeme ne liječe, završiti tragično ili učiniti od djeteta cjeloživotnog pacijenta. Psihijatrijskog. S druge strane, u mnogim situacijama koje nisu uopće u domeni nas, liječnika, zbog nemogućnosti da ih drugi sustavi riješe, završavaju kod nas. Primjerice, mnoga se djeca sa smetnjama u ponašanju, ili delinkventi, olako smještaju na odjele psihijatrije jer ih se, ruku na srce, uglavnom nema gdje smjestiti. I nije za to kriv socijalni radnik ili sustav, ne, krivo je društvo koje nije u stanju alarmirati, prepoznati gdje treba ulagati i na što treba biti usmjerena pozornost. Na zgrade, domove, ustanove, osoblje, sve ono što je potrebno da možete pomoći djetetu u krizi, bilo da je to priroda bolest ili su ponašajne smetnje, dijete je u pitanju, pa je obveza odraslih intervenirati. U tome je kvaka. Svi mi u različitim segmentima sustava znamo gdje uputiti dijete, problem je samo u tome što nema ustanove za takvo dijete, pa između sebe žongliramo, po prijateljskim i kolegijalnim osnovama uskačemo jedni drugima da požar ne eskalira. Požar koji je primarno posljedica višegodišnje nebrige ili ignoriranja stvarnih potreba djece. Svoj posao radim godinama, mnogo sam se ljudskih tragedija nagledala, teških životnih situacija i složenih obiteljskih, ljudskih priča, vidjela sam mnoge tužne sudbine djece čije su okolnosti ponekad takve da se pitam nekada jesam li se udubila u roman koji opisuje srednji vijek.

Upravo tako! S jedne strane, već se dugo ponosimo time da smo itekako osnažili prava djece. Jesmo, ali osnažili smo danas brojnu djecu tzv. permisivnim stilom odgoja da ta ista djeca ta prava tumače tako da pljunu, udare, ošamare roditelja, da noću izlaze do sitnih sati, da se ne javljaju roditelju na telefon, opijaju se, drogiraju, skitaju se, a taj je isti roditelj nemoćan jer mu klinac mrtav hladan kaže da će ga prijaviti ako mu išta kaže ili ga na bilo koji način pokuša kazniti. Dakle, mi već sada viđamo djecu od desetak godina koja dižu ruku na roditelja, razbijaju stvari po kući, udare liječnika ili policajca na pregledu, pljunu ga, ošamare ili uhvate za vrat uz prijetnju: "Što mi možeš, ništa, probaj, pa te prijavim i ostati ćeš bez posla!"

Dakle, mnoge nam pogrešne odluke sada stižu na naplatu kao društvu i pojedinačno. Pokušali smo se dodvoriti sustavima koji nisu naši, primjerice američkom, onima koji danas našoj djeci kroz različite društvene mreže i platforme nude seks, drogu, alkohol, stil života koji je sve osim života u pravom smislu riječi.

Čudimo se što je vršnjačko nasilje na vrhuncu, što se djeca u vrtićkoj dobi tuku, a profesori i učitelji nemaju mogućnosti intervencije. Kako, zašto i čime, kada stručnjaka nema, posebno nove generacije stručnjaka koji će se uskoro morati posebno specijalizirati za generacije novih roditelja koji su i sami odgajani da im je sve dostupno, osim odgovornosti za stvari koje rade. Ti će isti odgajati svoju djecu prema načelu "moje dijete smije sve, nitko mu ništa ne može". Jer, mnogi zaboravljaju bitno, a to je da sva djeca odrastu. I onda ne slušaju u školi, nepristojni su na ulici, u trgovini, na radnom mjestu, ne poštuju pravila, autoritete, susjede, liječnike, policiju, nikoga, na kraju ni vlastite roditelje.

Odavno smo puno toga promašili, ne znam je li se netko zamislio nad ovom mojom kolumnom, ali u vrijeme moje mladosti nije bilo moguće pljunuti liječnika, ošamariti medicinsku sestru ili izvrijeđati policajca samo zato što je netko u tri ujutro prijavio da pijano i drogirano dijete leži na ulici, u besvjesnom stanju, ili je u agresivnom stanju pod utjecajem droga i alkohola, pa, u oba slučaja, treba pomoć, a onda se dogodi da oni koji mu žele pomoći na kraju izvuku deblji kraj. Upravo zbog toga nemojte se čuditi ako i vaše dijete postane žrtvom vršnjačkoga nasilja ili ako ste i vi kao roditelj žrtvom bezobraznog ponašanja djeteta. Permisivan odgoj - da, ali pod kojim uvjetima i na koji način. Ako osnažimo djecu tako da mogu sve, ali ih istovremeno ne usmjeravamo u duhu odgovornosti za učinjeno, onda se nemojmo čuditi što sve podsjeća na srednji vijek.