Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. Da, nekada je tako bilo. No, čini mi se, u skladu s iskustvima u radu s klincima, da je vrijeme za novu izreku: Od kolijevke pa do groba najstresnije je školsko doba. Kao da je stres i razina stresa postao nova mjerna jedinica ako želimo za nešto reći da je vrijedno, kvalitetno i prijeko potrebno, pa se čini da je tako i s obrazovanjem.

Već niz godina u kontaktu sam s djecom, pri čemu sam posebno usmjerena na adolescente jer su i najrizičniji. Jasno vidim sljedeće: kako se bliži kraj školske godine, škola postaje okidač za brojne loše situacije, što je onda predmetom naše obrade i liječenja na Zavodu za adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek, na čijem sam čelu. Kako se to kolokvijalno kaže, popucaju kao kokice, jer nemaju dobre mehanizme obrane od pritiska koje nosi kraj školske godine. Posebno ovdje želim istaknuti maturante, koje je ove godine, prema mom mišljenju, trebalo počastiti nepolaganjem ispita državne mature jer ta generacija od škole baš i nije bogzna što imala. Počelo je štrajkom, nastavilo se koronom, završilo ratom u Ukrajini i svim njegovim posljedicama. Nastava je bila uživo, online, hibridna, svako malo u drugom obliku, svi su se snalazili kako su znali i umjeli. Malo im je prostora ostalo za anegdote, smiješne situacije iz školskih klupa, prve ljubavi, iskustva koja se samo kroz školu mogu i trebaju doživjeti. Rijetki se danas sjete nekog ili nečeg vezano strogo uz nastavu, no zato se svi rado prisjećaju fora i smiješnih situacija, onih anegdota zbog kojeg je osmijeh uvijek širok, a srce puno. No neću se sada prepustiti nostalgiji. Svaka generacija ima svoje vrijeme, no bit je u tome da joj je omogućeno iskoristiti ga na najbolji mogući način. Ruku na srce, današnji učenici nisu imali sve što im pripada od ove škole posljednjih nekoliko godina, ali su ono što je za dva ili tri života njima ugurano u nekoliko godina.

Dogodio se kaos u ionako kaotičnom i biologijski stresnom životnom razdoblju, bez mogućnosti prilagodbe na sve to. S druge strane, letvica očekivanja stalno je visoko, posljednjih godina čak i toliko podignuta da se čini kako će biti iznimno malo rekoredera koji će je uspjeti preskočiti. Moji su studenti nedavno raspravljali o tome treba li škola biti i obrazovna i odgojna ustanova, predloživši da se odgoj ostavi roditeljima, a obrazovanje učiteljima i profesorima. Navedeno je, prema mom mišljenju, pogrešno jer na nas i naš odgoj ne utječu nužno samo roditelji. Bazični osjećaj vrijednosti i primarno načelo da razlikujemo dobro od lošeg trebali bi imati polazište iz obiteljskoga doma. Međutim, poput biljki u parku koje netko posadi, ali netko drugi zalijeva i obrezuje, i nas brojni drugi kroz odrastanje oblikuju, utječu na nas, daju nam vjetar u leđa, osnažuju nas kada smo slabi, savjetuju kada smo u dvojbi ili nas štite kada smo obeshrabreni. To su prijatelji, rodbina, susjedi, nastavnici, poznate osobe koje nekim svojim savjetom ili gestom u nekom trenutku pomognu da preživimo trenutak koji bismo najradije zaboravili... U našem životu stalno se nešto događa, neki ljudi ulaze, neki izlaze, neki nestaju, nekima se zauvijek izgubi trag i često se pravimo da ih nikada nije ni bilo, neki su u sporednoj, neki u epizodnoj ulozi, malobrojni su glavni likovi u seriji "Kako preživjeti odrastanje?".

Čini se kako se sve češće zaboravlja da na tom putu prema zrelosti važnu ulogu, kod neke djece i najvažniju, imaju upravo oni koji ih uče znanjima i daju alate kojima će jednog dana kročiti kroz život. To su njihovi učitelji, odgojiteljice u vrtiću, profesori, odgojatelji.... svi koji na bilo koji način imaju čast (namjerno spominjem čast!) oblikovati nečiju nježnu psihu i razum, biti im oslonac dok se stepinicu po stepenicu penju do odraslosti. Šteta je kada neki učitelji i profesori umanjuju svoju ulogu u životu učenika ili ju pogrešno shvaćaju. Iznenadili bi se takvi koliko je učenicima važno njihovo mišljenje o njima, koliko prepričavaju njihove pohvale, lijepe riječi ili snažne poticaje. Jednako ih tako jako zaboli ako ih neki nastavnik neumjesno kritizira, obeshrabri u planovima, ne pokloni im povjerenje. Ono što se učeniku olako izgovori u sekundi, njega može pratiti godinama. Ako je neki učenik još i obiteljski nesiguran, demotiviran, kritiziran, zanemarivan ili ga okolina ne prepoznaje, nečija loša riječ, savjet, kritika ili komentar u sekundi mogu uništiti želju za napretkom. Može zgaziti snove. Nije uvijek istina da danas djeca i mladi ne poštuju svoje nastavnike, ljude koji ih podučavaju važnim znanjima i vještinama. Golema je uloga upravo prosvjetnih radnika, a neki od njih često nisu svjesni koliku imaju moć u oblikovanju nečijih stavova, potreba, uspjeha, ali, nažalost, i neuspjeha.

Podcjenjujemo i ulogu kritike, jer teške riječi često zabole više od bilo čega drugog. Također, ocjena nije uvijek mjerilo znanja, ali je učenicima temelj za dalje. I nije uvijek stvar u ocjeni, više je u potrebi učenika da ih uvažite i uputite da ništa nije nemoguće. Odnos učenika i profesora nikada nije i ne smije biti jednosmjeran, mora biti s obostranim poštovanjem i dopunjavanjem. I jedni i drugi mogu i trebaju jedni od drugih učiti. Profesori mogu puno toga naučiti od svojih učenika, a učenikov je uspjeh i profesorov. U skaldu s tim, i za učenikov je neuspjeh dijelom odgovoran njegov profesor.

Čini se, posebno pred kraj školske godine, kada je stres na vrhuncu, da je potrebno upozoriti na tu potrebu sinergije i prožimanja na relaciji mentor - učenik kako bi se učenicima iznova osvijestilo da su učitelji njihovi saveznici u stjecanju znanja i vještina s pomoću kojih će se nositi kroz životne izazove, a učitelji trebaju ponovno vratiti u fokus i individualne potrebe, osobine i slabosti svakog pojedinačnog djeteta, ne skupine. Individualnost je upravo i poanta u planiranju zdravog i uspješnog obrazovnog sustava. Dati djeci, ali i profesorima da budu ono što jesu, ne ono što im društvo nameće.

Trebali bismo težiti da za deset ili petnaest godina, kada se ponovno sretnu, i učitelj i učenik imaju istu misao: Uspio sam! Profesor je uspio mladog čovjeka usmjeriti prema onom što je u njemu prepoznao kao najbolje, a mladi je čovjek shvatio da mu je profesor bio oslonac, a ne prepreka.

Pitajte nekada djecu u koga se ugledaju i čije im je mišljenje bitno, iznenadit ćete se koliko će njih odgovoriti da je to upravo netko od ljudi koji imaju privilegij svaki im dan dati njima dotad nepozanto, ali korisno. Da, ljudi, učiti, poučavati, usmjeravati, osnaživati, pratiti djecu kako rastu je PRIVILEGIJ, ČAST I PRESTIŽ. Kada to spoznaju svi učenici i svi nastavnici, već smo na pola puta do boljeg školskog sustava.

"Učitelj utječe na vječnost: on nikada ne može znati gdje njegov utjecaj prestaje." (Henry Adams)