Znaju me često pitati kako osmišljavam teme za kolumnu. Nikako posebno. Jednostavno sjednem za laptop i prva koja zablista u šumi mojih misli - dalje ide kao po loju. Nekako se samo od sebe ispriča. Posao me inspirira svakodnevno, a dinamika odnosa s ljudima nepresušno je vrelo inspiracije.

Ovih smo dana tako slavili Uskrs, uživali smo u onim vrlo rijetkim trenucima s obitelji i dragim prijateljima, od kojih mnogi tijekom godine nisu uvijek uz nas. Stalo nam je do njih i bar u te dane usmjereni smo druženju s njima. No, nismo uvijek u mogućnosti svima "uživo" reći koliko nam je do njih stalo i upravo su zbog toga društvene mreže postale najbrži način kako uspijevamo, bar virtualnim putem, tih dana biti s onima s kojima bismo radije bili osobno, ali život nam ne ugađa uvijek. Društvene su mreže i prozor u svijet ljudi s kojima smo dobri (osobno mi je glupo imati za prijatelje ljude koje baš i ne doživljavam u dobrom svjetlu). Upravo se zbog toga toga ponekad divim, a ponekad čudim onima koji imaju po nekoliko tisuća prijatelja na plaformama. Ono što me posebno ovih dana motiviralo za moju kolumnu je savjet: "Jako pazi tko i što kome lajka!". Dakle, u 21. stoljeću, u ovim ludim godinama punim odricanja i raznih peripetija, važno je pratiti tko kome lajka postove, tko što kome, kako i kada komentira? A kao da i to nije dovoljno, još slijedi analiza svih tih dojmova! U prijevodu, prema nečijem lajkanju trebali biste shvatiti tko je s kim dobar i je li dobro da i vi s tom osobom budete dobri!?

Kao psihijatar svašta vidim i čujem, pa me malo toga može doista iznenaditi, ali spoznaja da mnogi prate ne samo nečije objave na Fejsu, nego kontinuirano broje lajkove i prebiru po tome koga, kako i kada se lajka, e, to me zabrinjava. I sama ponekad nekom tko mi inače zna "podići tlak" odlajkam ako objavi nešto lijepo, pozitivno, smiješno, zanimljivo, kritički smisleno, stručno potkrijepljeno... Ne vidim nijedan razlog da ne pritisnem lajk i time dam do znanja da mi je navedeno prihvatljivo. No, iščitavati iz svakog lajka i neka "skrivena značenja" i relacije, ma dajte, molim vas!

Čudni smo mi ljudi, stalno se zgražavamo nad siromaštvom, bolestima, nad ratovima, nad zanemarenom djecom ili starim ljudima, nad napuštenim psima i macama..., svašta nas potakne da se propitamo jesmo li dobri ljudi, a često ćemo se pridružiti i inicijativi da pomognemo. Istovremeno, silno pazimo hoće li netko iz kuta opaziti da smo nekim namjernim ili nesmotrenim lajkom dali svoj pristanak i legitimitet nekome.

Odavno ljude dijelim samo u dvije kategorije: ljude i one druge. Oni drugi su svi koji su negdje usput sami, ili uz nečiju pomoć izgubili epitete kao što su empatičan, ranjiv, nježan, pošten, častan, marljiv, brižan... Od dobrih ljudi očekujem da budu kritični prema sebi i da su voljni priznati kad pogriješe. Prema tom sam kriteriju prihvatila i prijateljstva na Fejsu, imam ih četiri stotine pedeset. Unatrag deset ili više godina od kada sam na toj društvenoj mreži, taj broj varira za pokoji dolje ili gore. Facebook mi je u početku bio način na koji sam pokušala kontrolirati svoju djecu. Naglašavam pokušala, jer su me vrlo brzo djeca "blokirala". Sasvim je to u redu, kad si adolescent starci ti prirodno idu na živce. Međutim, za sve to vrijeme nikada nisam imala problem s tim da kliknem kad mi se nešto sviđa i pritom mi nije palo na pamet voditi računa o tome hoće li mi to netko zamjeriti.

Sukladno svojoj dobi, stupnju obrazovanja i iskustvu u struci, mogu razumno, racionalno i svojom voljom iskazati da mi se nešto ili netko sviđa. Nisam se uvijek u svemu slagala ni s roditeljima, ali uvijek sam mogla reći što mislim. Moji su me odavno naučili da je moje pravo izreći vlastito mišljenje i imati svoj stav o nečemu.

Ako, pak, navedeno nekome znači da time šaljem poruku da sam u nečijem taboru ili dio nečega, pitam se može li taj netko i meni reći gdje ja to pripadam zaslugom svojih lajkanja. Osobno me više zanima tko to danas ima vremena baviti se takvim trivijalijama kao što je to analiziranje nečije povijesti lajkanja. Jedno od osnovnih prava je pravo na osobno mišljenje, svatko bi ga trebao koristiti. Naravno, ako iznošenje mišljenja nema za cilj da nekoga vrijeđa, umanjuje, oslabljuje, ismijava, izruguje, ili marginalizira.

Dugo se već čudimo svemu oko nas i često se pitamo kako je moguće da su se naši životi toliko udaljili od načina življenja samo generacije ili dvije prije naše. Uza sve što imamo, tehnologiju, novac, inovativna rješenja, internet i slično, i dalje smo često po načinu razmišljanja i postupcima zapeli negdje u mračnom srednjem vijeku. Jesmo, jer tada je dogma bila na cijeni. Budemo li i dalje učili djecu da paze komu i što lajkaju, budemo li prijatelje birali na takav način, odnosno pazili da se nekome ne zamjerimo, jer smo nekom drugom nešto lajkali, na najboljem smo putu da će nam srednji vijek biti novo ime za nadolazeću "izgubljenu generaciju".

Dakle, lajk za slobodu lajkanja, dislajk za one koju gube vrijeme promatrajući što i tko kome lajka.

"Možda se ne slažem s tobom, ali ću braniti do smrti tvoje pravo da napraviš budalu od sebe." (Oscar Wilde)