Nikoga danas nije briga ni za koga - kratko i oštro kaže mi klinac sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju. Pitam ga kako je. Njegov je odgovor - Nikako. Inzistiram dalje: - Mogu li pomoći? Odgovara: - Zanima vas stvarno, ili samo radite svoj posao? Uzvraćam: - Naravno da radim svoj posao, ali me i doista zanima zašto si danas cijeli dan ljut na cijeli svijet.
Ipak se naknadno samokritično propitujem zanima li me doista kako se on osjeća, ili mi je ta briga postala sastavnim dijelom ophođenja u poslu kojim se svakodnevnom bavim godinama. Odgovor znam - preispitivanje zapravo nije potrebno, stalo mi je doista, jednako danas kao i na početku karijere. Zapravo, i on i ja još se podjednako nadamo da većina ljudi i dalje ima potrebu brinuti se o drugima. On je premlad da shvati kako je dijelom u pravu kad je sumnjičav, ja imam dovoljno godina života da ne želim prihvatiti da živim u društvu u kojemu su ljudi odavno prestali brinuti o onom do sebe. Svakodnevica me sve više potiče na razmišljanje o tome hoće li to, kada nekom pokažeš da se uistinu brineš o njemu, postati endemska stvar koju će trebati zakonom zaštititi.
Odavno smo trebali shvatili da smo u globalu, kako bi ti klinci rekli, fake društvo. Deklarativno nam je svima stalo do siromašnih, do ranjivih skupina, djece, osoba s invalidnosti, do potrebitih, do nesretnih, do duševno bolesnih... O da! Itekako se u tome slažemo na društvenim mrežama, podržavamo svaku humanitarnu akciju kojom se želi pomoći navedenim skupinama. No, lako je lajkati, no biti čovjek u pravom smislu riječi, e to je, čini se, gotovo pa nemoguća misija. Ispada da se više nadam Tomu Cruisu negoli društvu u kojemu će znanje, plemenitost, poštenje, rad, marljivost, srčanost, upornost, ponos i osjećaj za pravdu i iskrena potreba da i drugi budu sretni biti imperativ, nešto čemu ćemo svi težiti, a ne ono u kojemu ćemo sami sebe svakodnevno poticati da radimo sve suprotno. Zašto? Zato jer nas je statistički vrlo značajan uzorak na dnevnoj razini uvjerio da sve ranije navedeno nije preduvjet za uspjeh, više je utaban put k neuspjehu, u vlastitu frustraciju.
Danas mi je netko poslao link na razgovor s našom poznatom glumicom koja opisuje život u jednoj azijskoj zemlji gdje se situirala u zreloj dobi. Pošiljatelj mi zapravo ne želi toliko ukazati na to koliko je njezina hrvatska mirovina sramotno mala, koliko mi svraća pozornost na dio teksta u kojemu se govori kako država u kojoj glumica sada živi nema potrebu financijski osigurati najstarije. Razlog je taj što ta nacija odmalena uči djecu da cijene i poštuju svoje stare i brinu se o njima, pa država u tom području nema potrebe intervenirati. Častan čovjek ondje pazi na svoje stare roditelje, brine se o njima, poštuje njihovu dob, minuli rad, mudrosti, odricanja, sve ono što su kroz život radili kako bi osigurali novu generaciju ljudi koji će znati nastaviti ono što su oni započeli. Dakle, briga o mladima, posebno o djeci, kao i briga o starima, ono je što se usađuje generacijama u odgoju i čini kulturu nacije. Mlade treba naučiti da cijene stare, a starije da poštuju i cijene mlade i brinu se o njima, posebice o djeci.
Uvijek se nekako najviše usmjeravamo u brigu o djeci, naglašavamo koliko su osjetljiva, ranjiva, nježna, koliko im je potrebna ljubav i pažnja, osjećaj sigurnosti i podrške, a istovremeno svojim ponašanjem i stavovima to negiramo. Ne razumijemo često da naša budućnost ovisi o njima - djeci. Odgajajući nove generacije, osiguravamo sebi mirnu i stabilnu budućnost, izbjegavam reći starost. Nesmotreno i pomalo sebično na tom putu najmanje pazimo kako njih ne oštetiti, štedimo na njihovu zdravlju, obrazovanju, mjestima za zabavu, slobodno i zaigrano djetinjstvo... Često su nam predmet humanitarnih akcija, pri čemu ne razmišljamo da je primarno pravo svakog djeteta odrastanje u uvjetima gdje je sve navedeno već osigurano zakonskim aktima svake države, a ne humanitarnim akcijama.
Rad s djecom i mladima općenito je i najljepši, i najteži, i najstresniji posao. Podrazumijeva i rad s njegovim roditeljima, skrbnicima, udomiteljima, posvojiteljima, brojnim ključnim osobama iz djetetova života. Nikada ranije nisu djeca bila ugrožena kao u ovim vremenima kada im je naglo uzeto pravo na normalno i bezbrižno školovanje, mirno i sigurno odrastanje, stabilnost obitelji, stabilnost i sigurnost egzistencije obitelji, pravo na upoznavanje sebe i svijeta kroz putovanja, druženja, razmjenu iskustava i, u konačnici, pravo da s osmjehom i radošću misle na godine koje im dolaze. Ključ je živjeti u sadašnjosti i pomalo razmišljati o budućnosti.
Međutim, mnoga djeca, nažalost, sve više razmišljaju o smrti, bježe od realnosti kroz samoozljeđivanje, alkohol, droge, krađe, prostituciju, agresivno ponašanje, dakle, žele izići iz okvira sumornog i pesimističnog načina preživljavanja koje je nametnuto i nama i njima. Ne opiru se više kroz zdrav mladenački bunt, ne pokreću akcije s ciljem da mijenjaju i nas i sebe nabolje. Umjesto toga, utapaju se u suicidalne misli, obeshrabreni su sustavom, školom, ulicom, roditeljima, prijateljima, učiteljima, profesorima, nastavnicima, svima... Onda se često pitaju je li više ikoga briga kako im je i ima li još koga kome je iskreno stalo do njih i do toga kako se osjećaju.
Možda su u pravu. Jer sve je manje onih kojima je stalo, a sve više onih koji ih guraju preko ruba na način da im svakodnevno daju do znanja kako put do uspjeha nije popločan dobrim namjerama, nego, nažalost često, pohlepom, agresijom, ambicijom bez pokrića i uspjehom sagrađenim na tuđoj nesreći i tuđem trudu. Djeca sve vide, samo nekada odbijaju to izreći. Umjesto da govore o onome što ih tišti, režu se, grebu, iscrpljuju, osamljuju, alkoholiziraju, drogiraju. agresivna su, depresivna, suicidalna, obeshrabrena, nemotivirana, bez koncentracije, bez prave i zdrave motivacije. Za razliku od nas rano su počeli sumnjati u ljude i autentičnost te iskrenost brige o drugome.
"Djeca su živuća poruka koju šaljemo vremenu koje nećemo doživjeti." (John F. Kennedy)