Čitanje je jedan od osnovnih načina kako se čovjek obrazuje, širi granice svog znanja, oblikuje se dajući sebi širinu. Oduvijek čitam sve i svašta, u srednjoj sam školi čitala doslovno sve što bi mi se našlo pod rukom, danas ne toliko koliko bih htjela i sve što bih htjela jer mi struka preuzima veći dio prostora, usmjerena sam na rad na sebi upijanjem novih informacija ili redizajniranjem starih načela i već naučenoga.

Bila sam nedavno recezentica odlične knjige koja se bavi nečim što nam je u praksi kao pojam poznato, ali u svakodnevnom životu, nažalost, vrlo slabo prepoznato jer je tanka linija između toga da nekog obilježite kao psihički poremećenog i toga da je riječ o njegovim crtama osobnosti. Radi se o pojmu sumanuti poremećaj. I sama često u razgovoru sa svojim dragim ljudima čujem "pusti ga, on je sumanut", što bi u prijevodu trebalo značiti da su bilo kakva suradnja, dogovor ili korekcija unaprijed osuđeni na propast. Ulaziti u raspravu sa sumanutom osobom u biti je uvlačenje sebe u nešto što se na kraju teško može raspetljati, a zna nepotrebno iscrpiti. Nekako mi se čini da je pandemija uzela danak primarno u mentalnom zdravlju ljudi, ali i dodatno izbistrila drugu kategoriju ljudi, a to su oni sa sumanutim poremećajem. Postoji još jedan pojam koji vam je možda poznat, ali ga niste znali dodatno objasniti - kverulant. Obično ga se upućuje osobi koja je svadljiva, usmjerena na jednu žrtvu koju do nemilosti iscrpljuje, na nju upućuje svoja neutemeljena vjerovanja, pridaje im važnost koja realno ne postoji, za sve što se oko nje događa takva osoba smatra da je negativno usmjereno prema njoj, a također je primarno uvjerena da ju se proganja, vrlo često netko iznad nje, njoj nadređen. Osoba koja pokazuje ideju proganjanja ili osobnog subjektivnog doživljaja da je progonjena obično se protiv toga bori tako da svim mogućim pravnim sredstvima piše tužbe i žalbe brojnim instancijama za koje misli da su iznad nje. Obično se radi o sumanutim, neutemeljenim i paranoidnim stavovima koji su, uza sve to, vrlo često nepodložni bilo kakvoj korekciji, dakle nema smisla osobu koja tako misli uopće razuvjeravati u njezinim stavovima. Nekada se to u povijesti definiralo kao tužibaba, svađalica, onaj tko pati od toga da se stalno tužaka. I danas, nakon niza stoljeća opisivanja tog fenomena, različitih debata i promišljanja o navedenom, još nije u cijelosti definiran pojam sumanutih ideja. U čemu je dodatna opasnost ovakvog poremećaja i suživota s ljudima koji vas uvuku u svoj svijet sumanutih vjerovanja?

Danas kao nikada prije sve više se mnogim poznatim i nepoznatim nastoje pripisati određene crte ličnosti, čak i psihijatrijski poremećaji, s ciljem da se opravdaju nečija ponašanja čije posljedice osjećaju brojni ljudi, pa i svijet općenito. Međutim, posebno je opasna kategorija upravo kategorija često nedovoljno prepoznatih opasnih pojedinaca koji naizgled ne odaju dojam nikakvog poremećaja ili nekog nedostatka. Upravo suprotno! Najveći je problem kada vas uvuku u svoj sustav paranoidnih i sumanutih vjerovanja (još ako u to uvjere i vašu okolinu!) i gotovo ste svakodnevno predmetom njegove ili njezine pozornosti. Prate vas, promatraju, odmjeravaju, bilježe kako ste odjeveni, što nosite, što jedete, s kim se družite, kako razgovarate, način na koji im se obraćate, njemu ili njoj, i svaki vaš način komunikacije interpretiraju na svoj način, "sumanut". Dodatni je problem ako tomu pridodaju teoriju urote smatrajući da ste upravo vi odgovorni za njegove ili njezine neuspjehe. E tek onda ste u stvarnoj opasnosti da nešto krene i po zlu.

Žale mi se ljudi u posljednje vrijeme da su često predmetom nečijih iskrivljenih uvjerenja, pa i, slobodno možemo reći, bolesnih uvjerenja, međutim, dodatno su iscrpljeni time koliko je drugima oko njih potrebno da shvate kako imaju problem jer je netko bolestan, a ne samo "frustriran". Povijest je ne jednom pokazala da su određeni pojedinci sa svojim iskrivljenim vjerovanjima bili pokretači bolesnih kultova, sumanutih obreda i teorija urote, često su bili inicijatori grupnih lažnih vjerovanja utemeljenih ni na čemu, a posebna je opasnost bila kada bi njihova sumanuta vjerovanja pala na plodno tlo ionako labilnih ili ranjivih skupina. Kada veći broj ljudi počne vjerovati u nešto, manja je šansa da će vas netko pitati jeste li vi u pravu ili osoba koja je pokrenula sva ta vjerovanja često za podršku dobije i one pojedince koji i sami imaju određene premise o nekome ili nečemu. To je fenomen prelijevanja sumanutih stavova od pojedinca prema većem broju osoba sa sličnim stavovima prema onoj osobi koju sumanuti "uvjerava" da je odgovorna za sve njegove frustracije. Suživot, rad, razgovor, komunikacija sa sumanutim članom društva, obitelji, okoline općenito sve su samo ne "ugodni". Posebno je neugodna činjenica što je okolina vrlo često na strani onog tko je "sumanut".

Biti predmetom nečijih bolesnih stavova i uvjerenja često je toliko iscrpljujuće i nevjerojatno da su u pravu ljudi kada kažu kako je danas najgore biti normalan. Sve se ostalo lakše podnese.

“Onaj tko pasivno prihvaća zlo jednako je uključen u njega kao i onaj koji pomaže da se počini.” (Martin Luther King Jr.)