Jedna od mojih omiljenih TV serija za razbibrigu nekada davno bila je Princ s Bel Aira, o mladiću iz siromašne četvrti koji stiže kod bogatog ujaka, odvjetnika iz elitnog dijela grada, čiji ga životni stil očara. Istodobno zadržava svoju mladenačku buntovnost i otpor prema nekim nazovielitističkim forama i na humorističan se način izruguje tom povlaštenom načinu življenja. Dobra je stvar što su i ujak i ujna pristojni i pošteni ljudi koji znaju kako mladog, buntovnog i prkosnog mladića usmjeriti na pravi put, i u stanju su ga naučiti što su istinske životne vrijednosti.

Sjećate se glavnog glumca iz te serije, od neki dan i oskarovca? Prije nego što je primio pozlaćenog štitonošu za najbolju glavnu mušku ulogu, Will Smith ošamario je komičara Chrisa Rocka. Najgore je od svega način na koji dio javnosti staje na stranu naslinika, pravdajući ga da je pred višemilijunskim gledateljstvom “branio čast svoje supruge”. S druge strane, uloga voditelja komičara na dodjeli Oscara već dugo jest da se rugaju dekadenciji takvih događaja u kojima su važnijima postali toaleta i skandali, a ne, u slučaju Oscara, filmovi.

Stari je Hollywood iščeznuo, ostaje samo daleko od televizijskog prime timea diviti se klasičnim filmovima iz zlatnog doba “Tvornice snova”, kada je biti zvijezda u industriji zabave imalo neko značenje. Žene su bile mistične, prelijepe, fatalne, promicateljice i određenih ženskih prava, buntovne na način da ne budu samo predmet požude koji donosi profit filmskom studiju, nego i karakterne i priznate glumice, samosvjesne i u privatnom životu. Poput nekih svojih kolega. Upravo čitam izvrsnu biografsku knjigu o Katherine Hepburn, koja je cijeli život s natprosječnim mozgom nastojala Hoolywoodu pokazati da je više od lijepe glave i skladnih nogu. Kako su hlače u to vrijeme bile njezin omiljeni komad odjeće, jednom su joj ih na snimanju uzeli i sakrili želeći ju prisiliti da nosi suknje, koje nije voljela, jer su je “ograničavale”. Stoga je navedenog dana iz inata hodala po setu samo u donjem rublju, sve dok zlobnici nisu shvatili kako je bolje da joj vrate hlače nego da osvane na naslovnicama u donjem rublju. Katherine, dakako, tada nije palo na um doći do asistentice i odvaliti joj šamar.

Nažalost, u cjelini gledano, postali smo agresivno društvo koje slabo tolerira poštenje, pristojnost, uspjeh postignut na primjeren način umjesto “prečicom”... Zapravo često ravnodušno čitamo i gledamo vijesti o mužu kojeg nervira žena, pa ju istuče, ili ubije, ili o klincu kojeg u školi živcira učiteljica pa ju pljune, ili joj probuši gume, o momku koji misli da ga cura vara jer kasni nekoliko minuta, pa joj lupi šamar kao znak “ljubavi” jer mu je nedostajala, o djevojkama koje se javno na cesti tuku, jer su shvatile da im se sviđa isti dečko, a drugi lajkaju njihov video, o zakinutom radniku koji je porazbijao sve u tvrtki u kojoj radi, ili o pacijentu koji nije zadovoljan uslugom liječnice, pa ju odluči pljunuti, ošamariti i počastiti setom uvreda. I sve to uime “svoje ili nečije časti”. Sada svjedočimo i tome da ljude ubijaju up ime “nečije časti”.

Zato je potez Willa Smitha zaslužio javnu osudu, jer tolerancija na nasilje mora biti nulta, pa i kad je riječ o holivudskim zvijezdama! Pitam se je li u trenutku kad je postupio agresivno prema kolegi razmišljao o svojoj ženi, ili je to bio iskaz narcizma i bahatosti, uvjerenja da smije sve, pa i udariti bez posljedica, čak i javno. Koliki će ljudi nakon što to vide prigrliti taj obrazac ponašanja, mislit će kako svaki put kada nečim nisu zadovoljni, ili smatraju da ih je netko uvrijedio ili omalovažio nekog njima bliskog - imaju pravo primijeniti “zakon ulice”.

Odjednom osnažujemo sve druge koji naginju takvom ponašanju. Misle, ako može planetarno pupularni tip takvo što učiniti, i to pred TV kamerama, uz, u velikom dijelu, mlaku ili odobravajuću reakciju javnosti, pitam se kako svima drugima objasniti da nasilje ni u čije ime, pa ni i uime člana obitelji, nije i ne smije biti prihvatljivo. Nasilje ni u jednom obliku nema opravdanje, pa ni kad je neslana šala na ženin račun u pitanju. Umjesto toga, Will Smith se mogao potruditi da iskoristi svoj utjecaj i popularnost kako bi se na primjeren način borio za skidanje stigme s ljudi koji boluju od alopecije, koja je pogodila i njegovu ženu. Tako bi pomogao i svima drugima koje muči taj zdravstveni problem i koji zbog toga ne izlaze na ulicu, a kamoli na dodjelu Oscara, a koje je Smithova žena osnažila braneći svoje pravo da u javnost izlazi bez perike. Ali ne, on je umjesto toga ošamario kolegu i ružno psovao u izravnom TV prijenosu?!

Dakle, svaki put kada olako prelazite preko nasilja, sjetite se da su i vaša djeca i vi svaki dan na ulici te da i vi i vaši možete postati slučajnom žrtvom nekog nasilnika. Jednom je to šamar, drugi put metak. Nema opravdanja za ovakve postupke, pa čak ni za dobitnika Oscara!

”Kulturno se ophođenje određuje po odnosu prema ženi.” (nepoznati autor)