”Sinao me je”, kaže ona pa doda: “Prije sat vremena. I nije odgovorio!” Dok to govori, izraz lica i njezin pogled slamaju srce. Ona je poput Penelope koja čeka Odiseja.

Prvo moram dokučiti značenje termina “sinati”, a onda i to tko nije odgovorio i zbog čega su joj sve lađe potonule prije nego što su se opće pojavile na pučini.

Ako niste znali, “sinati” u prijevodu znači da je netko vidio poslanu poruku, ali nije odmah na nju odgovorio. Ona je zaljubljena, on joj se sviđa, ona šalje nježne poruke, on odbija na njih brzo odgovoriti. Dakle, stvar je u tome tko će kome kasnije odgovoriti na upit žele li skupa možda u kino, na Dravu, u kafić, nevažno... bit je u tom “odgađanju, što dužem” na upit želiš li biti s nekim i želiš li uopće nekoga iskreno voljeti. Čini se kao da je i uz ovo novonormalno stiglo i “novonenormalno” zaljubljivanje prema načelu “tko će koga duže držati na ledu”. Stvar je u odmjeravanju snaga - tko će duže izdržati da ne odgovori.

Blago nama starijima, mi nismo imali priliku “sinati” pa ga ostaviti da se “paca”. Ja sam, kao i mnogi iz moje i bliskih generacija, voljela biti osoba koja se nekom sviđa, da sam zaljubljena i da je netko u mene zaljubljen, da sam nekomu važna, da misli o meni cijeli dan i ja o njemu. Osim riječi direktno upućenih osobi do koje ti je stalo (dakle, licem u lice) ili usmenom predajom preko prijateljice koja ti je obećala čuvati tajnu, nisi ni imao mogućnost “ne odgovarati” na emocije. Nije bilo ni goluba pismonoše da prenese pisma kao u neka dobra stara vremena.

Dakle, svjesno si usmenom predajom najboljoj prijateljici ili prijatelju riskirao da sljedećeg dana svi pod odmorom bruje o novom paru koji se voli. Nedavno me je moja draga trenerica podsjetila na one krasne spomenare i leksikone koje smo ispunjavali u osnovnoj školi i gdje smo pod inicijalima sve zaključile da smo zaljubljene u istoga. I oni krasni stihovi tipa “u srce sam te zaključala, ne možeš izaći, ključić sam izgubila, ne mogu ga naći...” i uz to rukom nacrtani poljupci i srca, sve u cilju da taj/ta nedvojbeno shvati što nam znači. Nije nam za to trebalo nekoliko dana da “sinamo”, nego je već istog dana pola razreda opjevalo par koji se voli. I nitko nije bio ljutit, nismo za to dobivali ukore, pedagoške mjere, ne... mi smo se učili jasno iskazivati svoje osjećaje i pri tome svladavali još jednu važnu životnu lekciju - ako volimo, ne znači da će biti obostrano. No, nema veze, bitno je da smo nekome rekli da nam je super i uz to smo se ludo zabavljali. Ne želim sada iznositi komentare moje djece na čitanje mog leksikona, jednako okrutnima onima kada su komentirali moje oduševljenje reprizom TV serije “Jelenko”. Njima je sve iz prošlog stoljeća “smiješno”, no ne bih se mijenjala s njima za vrijeme u kojemu oni danas odrastaju. Ne bih bila ne mjestu generacija koje danima “odgađaju” ljubav, emocije, lijepe riječi, osjećajnost, empatičnost...

Važno je što kasnije odgovoriti, jasno dati do znanja da stavljaš nekoga na čekanje, da ostavljaš “ljubav na čekanju”. Umjesto spontanosti, ljubav se svela na bjesomučno pretraživanje Instagrama i Fejsa, proučavanje je li nešto lajkao ili nije, je li ti vidio story, a ako jest, zašto nije lajkao... Bitno je da nekog držiš u neizvjesnosti i iščekivanju. Bitno je što kasnije odgovoriti da ti je stalo do nekoga. Je li ti uopće stalo ako se tako ponašaš?

Kako je to zapravo uopće moguće? Da odgađaš da ti bude lijepo!? Prestaju li nove generacije uživati u slobodi izražavanja sebe i svojih osjećaja? Meni se čini kako su u svemu ograničeni, od prava da imaju normalno školovanje i odrastanje pa do prava da uživaju slobodno u ljubavi. Izgleda mi da se djeca sama ograničavaju u svemu onome što čini ljepotu tih nježnih godina, a to je iskrena ljubav bez kalkulacije, prepuštanje osjećajima baš onakvima kakvi jesu, a ne prilagođenima “modi”. I naravno da su maske dodatno pojačale tu slobodu u izražavanju, jer je nekada bilo dovoljno da te netko pogleda, a ti bi se zacrvenjela poput maminog omiljenog laka za nokte.

Kako onda očekivati od mladih da su empatični kada već u startu polaze od pogrešne premise da ljubav treba ostaviti na čekanju. Sve je stvar natjecanja, tko će duže izdržati da ne odgovori ili tko će pokazati više da mu NIJE stalo? I onda smo u čudu jer je nova generacija egoistična i samodostatna.

Moja je poruka: Sve je drugo podložno i čekanju i premišljanjima i promišljanjima. Osim ljubavi! Jednom kada propustite priliku za pravu ljubav, povratka nema. Kalkuliranje osjećajima i kalkulantsko odgađanje ne vodi u iskrenost. Gdje je nestalo ono “mladost - ludost”. Ono kad si, kako se to govorilo, “zacopan”, “zateleban”, “zatreskan”. Onaj tko vas voli, kome se doista sviđate, reći će vam to odmah, bez fige u džepu.

”Nije teško zaljubiti se. Teško je to znati reći.” (Jacques Prévert)