Jedna od očitih posljedica prisilne samoizolacije pojava je da se tinejdžeri sve više i sami, "na dobrovoljnoj bazi", izoliraju od ostatka svijeta, opravdavajući se da im je tako najbolje, kad su sami sa sobom. Zatvoreni u svoja četiri zida žive svoj život koji je sve samo ne živ u punom smislu riječi.

Godinama promjene u načinu kako današnji mladi pozicioniraju sebe u različitim fazama odrastanja pratimo uspoređujući "naše" i "njihovo" vrijeme - nekako se uvijek sve svede na isti zaključak, a to je da je nama bilo puno bolje i da se ne bismo mijenjali za život svoje djece, njihovo djetinjstvo i okolnosti odrastanja. I mi u sustavu često se propitujemo čeka li i nas faza prilagodbe na nove generacije, koje utiru neka nova pravila i često i od nas traže da im se prilagodimo.

Polazna je točka da je čovjek socijalno biće, dakle, da bi se mogao razvijati, rasti, sazrijevati, neupitno treba i druge ljude oko sebe. Trebamo se znati u grupi pozicionirati, prilagoditi, osamostaliti, naučiti se izboriti za sebe, ali i drugima pomoći u kriznim okolnostima, raditi svakodnevno na tome da u suživotu s okolinom rastemo osobno na brojne načine i istovremeno potičemo i druge oko nas da se mijenjaju i također razvijaju. U posljednje se vrijeme ipak sve više uvode novi termini kojima se želi naglasiti kako se potreba današnjih generacija da se osamljuju, bez obzira na pandemijske učinke samoizolacije, kao evolucijska potreba javila puno prije. Je li na pomolu odgajanje novih naraštaja, koji su sami sebi dostatni i potpuno neosjetljivi za sve oko sebe. Već sada brojne zemlje uvode u svoje kurikule kolegije o empatiji potičući mlade ljude da uče i shvaćaju potrebu suosjećanja s drugima i njihovim potrebama.

Čini se da bi i brojni odrasli trebali upisati navedeni kolegij, jer ako je po onoj da su mladi preslika nas odraslih, čini se da smo odavno propustili poneki razred i zacijelo pali na ispitu.

Japan je već sada u terminologiju uveo pojam HIKIKOMORI, što u prijevodu znači "povlačenje prema unutra". Dakle, umjesto biološke, sociološke, psihološke i općenito društveno prihvatljive i prijeko potrebne želje da se širimo izvan sebe i svojih potreba i prožimamo stvaranjem odnosa s drugima, okolinom, društvenim pojavama, mladi se danas sve više zatvaraju u sebe i bježe od svijeta koji im je ispred nosa, opravdavajući se da im ostanak unutar svoja četiri zida daje toliko potreban osjećaj sigurnosti i zaštite. Dakle, opet smo mi odrasli pali na ispitu jer se čini da nismo u stanju osigurati im taj dojam da je svijet iza vrata doma siguran, ugodan, topao, poticajan, kreativan, poletan, empatičan, izazovan, zanimljiv... Ne, oni se boje života, boje se ljudi i odnosa s ljudima, svojim vršnjacima, bježe od tog stvarnog života i traže novi, irealni, u kojemu su virtualni prijatelji i pojave puno ugodniji, opušteniji i, što je najvažnije, ne traže njihovu aktivnu ulogu ni bilo kakav angažman, koji im može priuštiti i neugodu, razočaranje, frustraciju...

Današnji klinci nisu pripremljeni na život, boje ga se, plaše se razočaranja, frustracija, svega onoga što život jest. Pitanje je kako smo ih naučili da je sve dostupno, (o)lako zasluženo, kako smo im svijet polarizirali na crno-bijelo, bez nijansiranja da je i neuspjeh sastavni dio odrastanja i života uopće.

Hikikomori podrazumijeva ekstremnu socijalnu izolaciju u kojoj mladi između 13 i 19 godina doslovno danima odbijaju izići iz kuće. Fenomen koji je prvi put prepoznat u Japanu krajem devedesetih prošlog stoljeća, ali se, nažalost, poput plime širi i drugima zemljama, a moje iskustvo posljednjih godina pokazuje da smo i mi u Hrvatskoj zahvaćeni tom epidemijom.

Najekstremniji je oblik kada adolescent mjesecima ili godinama odbija izići iz svog doma, međutim, velik broj današnjih klinaca u prvom planu odbija druženje, a uz to i napuštanje vlastitog, osobnog prostora. Ne radi se uvijek o psihotičnim stanjima, uvodu u neki oblik psihoze i slično, nego kako mladi naglašavaju vlastiti stav i potrebu da budu sami, bez težnje za socijalizacijom i brušenjem vlastite osobnosti u odnosima s drugima. Teorija je - ako niste tri dana ili duže napustili svoj dom, u ozbiljnom ste riziku da imate hikikomori.

Dok ovo pišem, moja kolegica, smijući se, komentira: "Zamisli naše roditelje da smo mi odbili tri dana izići iz kuće!" Ne mogu ni zamisliti. Pa se pitam: Kako je našim roditeljima i njihovim roditeljima nešto uspijevalo, a nama danas ne uspijeva? U prvom redu, kad smo mi bili mladi (recimo, generacije rođene 60-ih i 70-ih), nismo imali mogućnost stvaranja virtualnog svijeta jer ga nije ni bilo. Umjesto u slike na ekranu gledali smo igrališta, travnjake, ulice, školska dvorišta, pa i sva ona skrivena i izazovna mjesta koja smo s radošću istraživali upravo s prijateljima iz ulice i razreda.

No, i da smo htjeli, nismo imali vremena sakriti se nekoliko dana jer se već od malih nogu znalo koje su nam obveze i što se od nas očekuje. Danas se djeci sa svih strana nude različiti načini kako joj pomoći, kako da se izbore za svoja prava, kako da se poštuje mišljenje i stav djece, nudi im se uglavnom potpuno nerealna slika života i onog što bi trebala očekivati od života. Očito smo u tome potpuno negdje zakazali jer se taj izvanjski svijet našoj djeci ne čini tako ugodnim, pa radije biraju onaj drugi, zatvoreni, irealni, lažno siguran.

Koliko god mi o djeci polemizirali i trudili se prikazati nove generacije potpuno drukčijima od onih naših, ako smo im i dalje ostavili iste škole, iste mogućnosti i načine obrazovanja, osjećaj neperspektivnosti i nemogućnosti biti ono što jesu, a to je uglavnom da budu djeca, jasno nam je da i ova nova djeca kao mi nekada protestiraju protiv svijeta koji im mi nudimo. Upravo zbog toga ključno je još jednom dobro razmisliti je li vanjski svijet postao mjesto ugodnog ili neugodnog odrastanja.

Pitanje je kada će i odrasli početi birati hikikomori stil života. U tom duhu čini se kako je vrijeme da ponovimo staru dalmatinsku: Dva magarca uvijek znaju više nego jedan.