U posljednje mi se vrijeme čini kako sve češće ponavljam istu rečenicu: "Ja zbilja, kad budem imala unuke, neću imati više živaca za djecu." Kako se od 24 sata dnevno sigurno 20 sati bavim djecom, što svojom, a što tuđom, sigurno sam ponekad jednostavno prezasićena njihovim stalnim pritužbama, nezadovoljstvima, galamom, prkosom, promjenama u raspoloženju, školskim problemima, ljubavnim jadima, neslaganjem s roditeljima... No već sljedećeg je dana, naravno, sve zaboravljeno i opet radim s istim elanom.Morate znati da posao dječjih psihijatara nije nimalo lagan, iako se većini čini da je na razini "pričam ti priču i igram se legićima". Ova i prošla godina osvijestile su spoznaju da je mentalna higijena osnova svakog zdravlja jer situacije koje su obilježile našu rutinu prošle godine jasno su nam ukazale da rutina više ne postoji, utabane i dobro poznate staze u našim životima u svim su segmentima odjednom poput loše napravljenih projekata. Nigdje više ne nalazimo sigurnost, ne planiramo, učimo kako živjeti dan po dan, tražimo male stvari koje nam život čine podnošljivim. Nevjerojatno je da nam se trebalo dogoditi loše kako bismo naučili cijeniti ono što je dobro. Dojam je da smo zapravo loše prihvatili kao standard u svim porama društva, pa sada kroz sito prosijavamo svaki trenutak, tražimo zrno onog nečega što nam život čini boljim, smislenijim, ljepšim, vedrijim, što nam ulijeva osjećaj sigurnosti.Kroz najsitnije pore već dugo curi bolna istina da nam djeca i dalje ne idu u školu. Virtualna škola ili škola na daljinu način je kako ih ipak održati u nekoj strukturi ili formi da uče, obrazuju se, napreduju, ali iz pozicije posla koji radim i kao roditelj mislim da ćemo tek u nadolazećim godinama zbrajati posljedice ovakvog načina stjecanja znanja. Kada imate klince u pubertetu, vrlo se često pozivate na ono vrijeme kada ste vi bili u njihovoj dobi i oslanjate u odgoju na istu rečenicu: "U moje vrijeme toga nije bilo, mi to nismo smjeli, to jednostavno nije bilo moguće, naši roditelji nama to nisu dopuštali..." E pa zaboravite na vrijeme kada ste vi imali privilegij odrastati kao srednjoškolac! Ovo su druga vremena u kojima je itekako potrebno imati razumijevanje i za roditelje i za djecu. Niti su svi roditelji loši niti su sva djeca delinkventi. Svaka medalja ima lice i naličje. Dakle, kada sam ja bila u dobi svog sina tinejdžera, imala sam kartu za školovanje u Americi, odrađen maturalac u Španjolskoj i ljetovanje u Baškoj Vodi, ljeto ispunjeno druženjem, prvu ljubav, pa onda i prva razočaranja, u Americi pripreme za maturalni ples i završnu proslavu, putovanje na Floridu, Havaje, u New York, New Mexico... Sve to prije fakulteta!Moj tinejdžer u toj istoj dobi sada ima mogućnost manevriranja u svojoj sobi na relaciji stol - stolica - laptop - ormar. Povremeno se prošeta do kvartovske trgovine ili po naselju s legama ako ih hladnoća ne utjera u kuću. Dakle, nema mogućnost izbacivanja viška energije, adrenalina i hormona fizičkom aktivnošću u nekoj od teretana ni mogućnost druženja sa svojim vršnjacima. Izostaju, dakle, tinejdžerima toliko potrebni redoviti kontakti s prijateljima, curama, dečkima, stvaranje nekih ljubavnih veza i flertova.....Čitajući o mojoj situaciji u srednjoj školi i aktualnoj situaciji mog sina, prosudite sami kome je bolje. Propustili su već nekoliko zajedničkih putovanja, o maturalcu ni glasa, u pitanju je i maturalna zabava, a izostanak anegdota, uspomena i svih onih situacija koje i danas svi prepričavamo na zajedničkim druženjima da i ne spominjem. "Krivo je vrijeme za biti mlad", čula sam neki dan."To je FOMO", kaže mi na sve to moja bivša studentica, sada draga prijateljica. "To vam je sve sada otišlo u FOMO." Nemam pojma o čemu govori! Saznah, FOMO je kratica za "fear of missing out" (strah od neuklopljenosti). Označava novi problem, poremećaj ili čak i fenomen među mladima, posebno ovima u ovoj najosjetljivijoj dobnoj skupini, a to su oni između 14 i 17 godina koji provedu i po pola dana zatvoreni u svojim sobama, na društvenim mrežama prateći gotovo pa opsesivno što drugi rade, kako se zabavljaju, kako izgledaju, tko su im prijatelji, s kim se druže, koja mjesta posjećuju, kako im izgleda svakodnevica, i uspoređujući se s takvim sadržajima postaju sve nesretniji i nezadovoljniji. Gledajući tuđe (navodno) savršene i sretne živote unutar tog virtualnog svijeta, povećavaju svoj subjektivni osjećaj da je njihov život promašen, a oni luzeri i nesretni jer žive "običan jadan život". Prije nekoliko godina od nas se kao stručnjaka tražilo da utječemo na roditelje kako bi smanjili svojoj djeci dostupnost imaginarnog svijeta, da ih udalje od računala i telefona i potaknu da se igraju, druže, budu vani, da trče, smiju se, borave u prirodi, zaprljaju se, da im se vrati mogućnost da primarno budu djeca. Sada nas se rijetko pita što mislimo i kako naša praksa unatrag godinu i pol pokazuje učinke stvarnosti u kojoj su djeci onemogućeni istinsko školovanje, druženje, sportske aktivnosti, putovanja, izleti.....Pitanje je - što smo im zapravo ostavili? Kao odgovor nameće se upravo mogućnost da vrlo brzo razviju novi poremećaj koji će biti predmetom naše struke ili drugih stručnjaka koji se bave problemima mentalnog zdravlja - famozni FOMO. Dakle, umjesto da dijete sjedi na zidiću ispred škole i krajičkom oka promatra nekog tko mu se sviđa i usput se zabavlja sa svojom ekipom, ima mogućnost sjediti cijeli dan ispred ekrana i zaključiti: Svi drugi žive bolje. Možda će vam situaciju s današnjom djecom najbolje dočarati anegdota sa Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u kojemu radim. Pao je snijeg, pravo vrijeme da djeca malo iziđu, da se grudaju, da zajedničkim snagama naprave snjegovića. No njima je bila "tlaka" izići na snijeg jer je "hladno i ne da im se grudati. I kako uopće izgleda taj snjegović?" Zamislite, da bi ga napravili, morali smo im isprintati sliku snjegovića jer ove nove, "virtualne" generacije nisu nikada vidjele snjegovića uživo!? Srećom, prepoznaju bar mrkvu i lonac. Pitanje je hoće li nove generacije za koju godinu i to prepoznati.