Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Veliko srce uvijek je najbolji "filter"
Datum objave: 8. siječnja, 2021.

Obično se u danu sjetim o čemu bih mogla pisati u svojoj kolumni u Glasu, najčešće me nešto naglo potakne, inspirira, udahne mi elan da svojoj urednici pošaljem određene ideje, misli ili da, jednostavno, dam svoj osvrt na neke od događaja i situacija koje svi mi vidimo, koje nas možda živciraju, možda o njima razglabamo uzduž i poprijeko, ali nikako da u tunelu ugledamo svjetlo i kažemo kako ima nade i za sve što nam je tako nekako teško bar "na prvu".


Mislim tako i ja danas u dežurstvu kako mi je sve nekako teško, ali baš teško. Sama sebi idem na živce jer sam već na početku ove godine od koje svi toliko očekujemo, nakon što je prošlo samo tjedan dana, već odustala od gotovo svega što sam si u prvom danu 2021. dala u zadatak.
Svake godine imam gotovo isti scenarij. Ujutro, nakon možda deset sati, iako mislim da sam ove godine već u ponoć, dok sam radila generalku u sinovoj sobi, donijela odluku što sve moram u ovoj godini popraviti. Slažući listu prioriteta, vodila sam se i svojim godinama, kada mi je luksuz trošiti se na nebitno i nebitne. Dakle, ujutro sam još u vezi s tim bila rezolutna, a onda je sve bivalo sve bljeđe i danas sam si priznala da sam opet na početku. I ove godine, očito, junački utirem iste putove čisto kako se ne bi dogodilo da iste pogreške do kraja ne ponovim minimalno milijun puta.
Jasno mi je zašto svi žele zaboraviti godinu koja je već sada važan dio povijesti, no svi ipak nekako sa strepnjom, dan po dan, pratimo odmotavanje ove za koju smo u trenutku novogodišnjeg čestitanja mislili da će pobrisati i oprati sve loše u protekloj, pa ćemo punim plućima udahnuti svježinu. Međutim, nekako nam je, prema onome što vidim i čujem, svima elan splasnuo nakon samo nekoliko dana, pa tako i ja nisam iznimka kada je riječ o ustrajnosti u provedbi novogodišnjih odluka. Da se ne lažemo, mislim da je većina u sličnoj situaciji kao i ja. Čini nam se da je ipak najmudrije živjeti dan po dan, ili, da ublažim i tu vremensku odrednicu, trenutak po trenutak. Naime, godina iza nas podučila nas je kako je ono što možemo sa sigurnošću planirati - upravo trenutak. Godina 2020. itekako nas je otrijeznila kada je riječ o planiranju.
Nekako mi u isto vrijeme dok prebirem po nitima svog ionako iznimno opterećenog mozga svakojakim mislima (dobila sam na dar knjigu Kako manje misliti), stigne u Viber fotografija moje drage prijateljice koja prikazuje grafit "Sad generation with happy pictures“. Grafiti često pogađaju u središte stvari, pa je i ovaj "nestvarno" istinit. Govori o generaciji koja je do savršenstva dovela prikaz svog života na društvenim mrežama, a koji zapravo često potiče osjećaj nesigurnosti, nesposobnosti, vlastite neperspektivnosti ili izgubljenosti na životnoj pozornici. I kao što medalja ima dvije strane, tako i taj privid savršenstva, te sretne, lijepe i kroz filter obrađene fotografije negdje ispod svih tih "efekata" skrivaju našu potrebu da pokažemo koliko smo, u biti, svi prije svega samo ljudi - nježni, osjećajni, uplašeni, zabrinuti, nesigurni, tužni, usamljeni, voljeni ili nevoljeni, svoji ili ničiji, sjetni, rezignirani, nezadovoljni, ponosni, prkosni, buntovni, plahi, iritantni, namrgođeni...
Kao da više nije prihvatljivo osjećati se loše, priznati da smo nesretni, tužni, da nas nešto pati, da trebamo nekoga ili nešto, da ne želimo biti sami ili da, jednostavno, postoje i dani i trenutci, situacije, životne okolnosti kada smo sve samo ne ona savršena slika na Instagramu ili Facebooku. Utopili smo se kroz godine u taj svijet virtualnog, gubimo granicu između realnosti i fantazije, sna i jave, gdje fantazija uništava stvarno, kao da filtrirajući fotografije filtriramo i osjećaje. Svi smo se nekako prepustili toj potrebi da sve bar na društvenim mrežama bude ljepše, pa su i naši postupci i osjećaji prema drugima često kao filtrirani i fotošopirani.
No brz je život koji živimo, nikako nam ne da da predahnemo, usporimo, zastanemo, promotrimo sebe i svijet oko sebe, da shvatimo je li cilj prema kojem idemo baš onaj koji trebamo. Svi smo ovih dana ranjivi, uplašeni, zabrinuti, kao da seciramo do milimetra svaku poru svog života tražeći rupicu kroz koju možemo udahnuti novu svježinu, lahor kojim ćemo mic po mic odagnati tmurne misli, tugu i sjetu. Jer mnogo poznatih i nepoznatih pati ovih dana, u mislima smo svi s ljudima stradalim u potresu, strepimo za svoju djecu koja studiraju izvan Osijeka, pazimo na svoje roditelje, brinemo se za prijatelje i znance, pitamo se jesu li dobro, brojimo koliko se ljudi cijepilo, sretni smo kada vidimo da su brojke na koronavirus pozitivnih pacijenata manje, a donacije za naše potrebite sve veće, uglavnom, i dalje smo tu, spremni biti najjači kada je najteže... Sretni smo i ponosni što nema tog "filtera" koji može pobrisati srca naših ljudi, pa iako smo najčešće jedni prema drugima "zahtjevni“, onda kada je najpotrebnije okrenuti smo jedni prema drugima. Naime, postoji to nešto u srcima naših ljudi što se ne može tek tako lako opisati, sažeti ili prepričati, nego to treba doživjeti u svoj raskoši i snazi te solidarnosti. Možda, dakle, u ovoj godini osvane negdje novi grafit: "New generation with happy pictures and big heart.“