Svako jutro na našem sastanku Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju, dok pregledavamo i dogovaramo opseg posla za dan koji je ispred nas, gotovo istodobno zaključujemo isto - da nam se povećava broj novih pregleda, odnosno klinaca koji prvi put traže podršku nekoga od nas. Među njima sve se više javljaju djevojke s poremećajem prehrane. Gotovo pa na dnevnoj razini dolaze nam mlade, prekrasne djevojke koje se toliko iscrpljuju izgladnjivanjem da su već i sada "rubno životno ugrožene“. I unatoč tome svaka želi još, više, brže, jače smršavjeti "jer nije ni blizu željenoga cilja".

Ozbiljno smo svi ovih dana zabrinuti i za vremena ispred nas, primarno jer nam se čini da ćemo tek za nekoliko mjeseci realno moći zbrojiti štete upravo u području mentalnog zdravlja djece. I da, odmah da vas preduhitrim, činjenica jest da klinci manje obolijevaju od samog virusa, ali isto tako, da se ne lažemo, trenutačno su vrlo ranjivi i osjetljivi za brojne psihološke i psihijatrijske poteškoće ako se netko na vrijeme ne sjeti da im osigura pravo na podršku i ohrabrenje. Okidač za ovotjednu kolumnu prije svega je porast broja djevojaka koje u ovim vremenima socijalne izolacije i života u četiri zida lako posrnu i životno se tjelesno iscrpe toliko da bi ih i lahor srušio, a kamoli težina ispod 35 kilograma.

Iscrpljujuće je to za sve sudionike: posebno dijete, ali i roditelje, braću, sestre, cjelokupnu obitelj. Međutim, kako ih usmjeriti kad već i oni koji bi sami trebali biti "cijepljeni“ od stigme (liječnici, učitelji, profesori, treneri i sl.), stavljaju dodatne utege na ionako fragilnu psihu i jednostavno, kao da su otkrili cjepivo protiv korone, slavodobitno kažu: "Ta se djeca liječe u ludnici“. Dakle, jedina ludnica koja je sada aktivna ova je u kojoj svi živimo i snalazimo se u njoj kako i koliko možemo. A proći će, jer sve prolazi, pa i ovo mora jednom.

Međutim, prije ćemo dobiti kvalitetno cjepivo protiv korone nego protiv ljudske gluposti i bahatosti, protiv potrebe za stigmatizacijom i etiketiranjem svega i svačega. U našem društvu nije lako odrastati kao djevojka (nije ni kao dječak), uvijek su tu nekakva očekivanja, stalni pritisci, vrednovanja, pa u konačnici i provokacije, jer ne zadovoljavaju aktualna očekivanja roditelja, vršnjaka, rodbine, prijatelja, ulice, društva općenito. Kod nas svatko ima pravo iznijeti svoje mišljenje koje često graniči s vrijeđanjem, omalovažavanjem, čak davanjem dijagnoza, iako za to niti imaju stručno niti znanstveno utemeljena znanja. Uostalom, zašto i bi? Svatko ima dovoljno neznanja da unaprijed etiketira nekoga kao ružnog, debelog, nesimpatičnog, slabog, površnog, uglavnom kao nedovoljno dobrog, ili nedovoljno dobru za prihvaćanje među gomilom. Različitost nije prihvatljiva, a uniformiranost koja često graniči s glupošću i neznanjem, nažalost, višesezonski je must have.Nedavno me jedan novinar upitao imam li u posljednje vrijeme u ordinaciji "osjećaj“ da klinci svojim izgledom i ponašanjem pripadaju određenim subkulturama, tipa darkeri, punkeri, gotičari i sl. Moram priznati da me je zatekao pitanjem, jer na početku moje karijere i rada s djecom kroz naše je ambulante prošlo mnogo živopisne djece koja su već ulaskom u ordinaciju i svojom pojavom davala do znanja da im naš svijet odraslih itekako ide na živce. Poruke na majicama nisu za ovu rubriku, jer su podložne cenzuri (osobno su mi uvijek bili čak i simpatični ti njihovi natpisi na duksama ili majicama tzv. antiprotivnoga sadržaja). Kultne Marte, odjeća u tamnoj boji, punk-zurka, nokti, lanci, piercing, pogled koji ti jasno daje poruku tipa "ideš mi na živce“, ali si istodobno imao osjećaj da su živi, da dišu i da ispod te "maske" raste neka osobnost. U pravu je novinar, izgubila se ta raznovrsnost, taj mladenački bunt, nema više potrebe da se "prkosi“, fura se copy paste izgled. Instagram ne trpi nesavršenosti, potrebno je do neprepoznatljivosti obrisati sve što strši, odskače, izlazi iz okvira "savršene slike“ i odaje dojam da je ta osoba u bilo čemu drukčija. Osim filtera, u obzir dolazi i uništavanje sebe do neprepoznatljivosti, samo da bi se mlada prekrasna djevojka uklopila i imala osjećaj da negdje pripada. I nema veze što je u školi odlična, uspješna u sportu, dobra kći, ili odana i požrtvovna prijateljica, društvo u kojemu klinci sada odrastaju ne nudi mogućnost da se bude drukčiji, pa i s nekoliko kilograma više, nesavršenim ušima i nosom (već u dobi od 15 godina traže mišljenja da korigiraju i nos i uši), nego kao "valjak na tintu“ stalno pritišću tu svilenkastu, gracilnu, plahu dječju psihu do granice neizdrživosti, pa i potrebe da se do smrti izgladnjuju. Okolina ne prašta prosječnost, traži savršenu uniformiranost. I negdje je u takvim okolnostima nestala potreba za zdravim odrastanjem, profiliranjem vlastite osobnosti, prihvatljivog bunta i težnja biti drukčiji, svoj. Istraživanja pokazuju da je ova situacija s koronom posebno pogodila djevojke, vrši dodatno pritisak na njih, više vremena provode u virtualnom svijetu, pa gotovo polovina njih izjavljuje kako se osjećaju loše, jer uživo ne izgledaju kao na uljepšanim fotografijama. Vrte se u začaranom krugu, kao na vrtuljku. Lajkovi život znače.

Psihologinja Sandra Konrad kaže: "Sram ženama leži u kostima, kakva god jesi, nisi nikada dovoljno dobra, ni s 15, ni s 50, ni sa 75 kila, s borama ili bez njih, nikada nisi dovoljno dobra“. I tako cijeli život, u strahu da neće(mo) biti dovoljno dobre. Srećom, ima i onih koje kažu, poput moje mudre prijateljice, "ne mogu lajkati ono u što ne vjerujem i što ne mislim“. Kako kaže, to je stvar principa. Pa gdje su se izgubili ti principi?

Dakle, moramo početi učiti naše kćeri da misle svojom umjesto glavom općeg mnijenja. Predrasude su postale značajan dio naše svakodnevice, na svakom koraku, oduzimaju nam prostor za razvoj, kreaciju i pravo na osobnost, ograničavaju nas u onom što želimo i možemo, a kako se tko uspijeva s tim nositi, e to je već tema onih naših jutarnjih sastanaka s početka ove kolumne.