Smisao u besmislu
Piše:
Katarina Dodig-Ćurković
Roditelj ne smije gasiti djetetove snove
Datum objave: 13. studenog, 2020.
Jedna od posebnosti u radu s djecom je potreba pojačanog rada s njihovim roditeljima, jer nije lako "popraviti" dijete ako mu ne olakšate povratak u mirno i sigurno okruženje. Rad nam, međutim, vrlo često otežavaju baš roditelji, jer je kod nas itekako očuvano pravo "biti roditelj", bez obzira na to je li taj roditelj u stanju preuzeti odgovornost i zna li kako postupati s djetetom. "Ja sam ga rodio, ja ga mogu i ubiti" jedna je od čestih izjava koje određeni roditelji koriste kako bi opisali svoju moć nad djetetom. U realnosti to znači: "Ako sam mu dao udahnuti zrak, svojim mu postupanjima mogu uskratiti da diše punim plućima."O djeci se više piše, o poteškoćama s kojima se mnoga djeca danas neuspješno ili uspješno nose, dosta se prikazuju situacije u kojima djeca trpe ili su žrtve različitih neprikladnih postupanja. Međutim, s druge strane često se beskrajno dugo tolerira nekome pravo na iskrivljenu sliku o roditeljstvu, kao da se radi o "radnom mjestu na neodređeno vrijeme", gdje, radio ili ne radio, nitko ti ništa ne može. Moj mi posao svakodnevno dokazuje potrebu da se u nekim segmentima trebaju ograničiti roditeljska prava te što ranije i žurnije djeci osigurati uvjete u kojima strah neće biti svakodnevica, a kontinuirano zanemarivanje i zlostavljanje takvo da dijete od malena uči kako je to nešto normalno i prihvatljivo.I da, istina je, mnoga djeca danas žive iznimno teško, rastrgana između nerealnih očekivanja okoline i vlastitih očekivanja, često ih se ne razumije, općenito se o njima puno govori, a u stvarnosti, nažalost, često malo sluša. Međutim, vrlo su realna, opipljiva, živa, traže se, žele da se negdje uklope, nekom pripadnu, da ih netko voli, brine se o njima, da ih se obasipa ljubavlju i nježnošću, da im se daju temelji da jednog dana sve to naučeno u nasljeđe prenesu svojoj djeci. Važnije je to od kuća, stanova, novca, nakita, koje ionako neki potres, primjerice, uništi u trenutku. Nije uvijek lako sebi priznati da uokolo nas ljudi gladuju, kopaju po kantama, žive tako teško da im se smrt čini jedino rješenje za bijeg iz besmisla u kojemu su se našli nekada svojom krivnjom, ali često i krivnjom života kao takvoga. Nije dovoljno samo to priznati, treba i koliko je to moguće djelovati, a posebno kada se radi o djeci. Mora netko i njih zastupati. I složili se mi ili ne oko niza drugih stvari, u jednom trebamo biti složni da nam je u 21. stoljeću, kada nam je uz "virtualnu školu" i život poprilično virtualan, realnost ipak itekako stvarna, čak i ako ju ne primjećujemo. Uokolo nas postoje roditelji koji su požrtvovni, vole svoje dijete, žele da jednog dana bude uspješno, ponose se njime, ali mnogi od takvih roditelja moraju u neki sitni sat uzeti gumicu i obrisati bilježnicu od prošle godine kako bi im dijete imalo u što pisati ove godine. Znam, reći ćete, kako je moguće da nemaju za jednu jedinu bilježnicu, pa to si bar danas svatko može priuštiti. Nemaju, nego to je ona ponosna, vrijedna, radišna kategorija roditelja, koja ne zna za ništa drugo osim da u okvirima onog što ima pokuša preživjeti, ne mole, ne traže, u svoja četiri zida možda sebi nešto uskrate ili si uopće ništa ne priušte, ali u tišini svog doma nastoje djetetu osigurati da ide u školu, pa i s bilježnicom od prošle godine, samo da mu život jednog dana bude lakši.Siromaštvo nije sramota, ono je stanje u kojem se, danas ili sutra, svatko može naći, no posebno zabrinjava ovo sadašnje siromaštvo duha. U kojemu je lakše zažmiriti na slabijeg i ranjivijeg nego širom otvoriti oči, progledati i prepoznati gdje je potrebno djelovati. Kako uvijek govori defektologinja jedne škole: Ne okrećite glavu!Mi ne okrećemo. Na odjelima i ustanovama koje se skrbe o djeci, toj se djeci nose bilježnice, kupuje pribor, odjeća, kozmetika, peku se torte za rođendan onima koji nemaju nikoga ili čiji roditelji ne znaju da im dijete taj dan ima rođendan, ohrabruje ih se, motivira, daje im se na važnosti, oplemenjuju im se mala srca okovana hladnoćom roditelja.Shvatili ste, postoje roditelji koji nikada i nisu bili spremni to biti niti su zaslužili. Zanemaruju svoju djecu od rođenja, obezvređuju ih, negiraju, podcjenjuju, ne reagiraju na njih, pretvaraju se da djeca ne postoje, da su nevidljiva, ubijaju ih u pojam, čine ih da se osjećaju nesigurno, jadno, nebitno, nevažno, prebacuju svoju roditeljsku nesposobnost na njihova mala leđa, odbijaju ih odvesti k liječniku, uskraćuju im pravo na vrtić, školu, obrazovanje općenito, odbijaju im osigurati da mogu rasti i razvijati se kao i njihovi vršnjaci, iskorištavaju njihovu naivnost i dobrotu, nježnu osobnost pokvare svojom sebičnošću i nikakvim roditeljskim angažmanom. Protekne puno vremena dok se ne reagira i dok im se ne uskrati pravo da zlostavljaju i ograničavaju svoje dijete. Dakle, nije realno niti je prihvatljivo da roditelj odluči u ime mlade djevojke da je njoj u životu posve dovoljna samo osnovna škola, da je njezina jedina uloga da se uda, ima djecu i nastavi obiteljsku tradiciju. Dakle, ne ostavlja joj se mogućnost da sama izabere svoj put u budućnost, nego se odlučuje u njezino ime.Nije pravo roditelja da gasi snove svoje djece, na njima je da ih potiče, rasplamsava i širi, poput oblaka u ranu jesen kada pokušavate razabrati na nebu što koji pokazuje i predstavlja. Upravo tako, i dijete treba imati mogućnost da prepozna koji mu oblak više odgovara, i kojemu više sliči, da jednog dana može za sebe reći da je sretno i ispunjeno. Dakle, vrijeme je osvijestiti da roditeljstvo nije nečija povlastica i da ne znači imati moć, nego da roditeljstvo primarno znači cjeloživotni angažman i rad na sebi s ciljem da osiguramo našoj djeci da jednog dana iskoriste sve svoje skrivene i vidljive potencijale do maksimalnih granica.Nije sramota biti siromašan, ali je tragično ne biti roditelj u punom smislu.Roditeljstvo je ples udvoje, s tim da roditelj treba voditi, a ne dijete. Roditelj treba biti funkcionalan i podložan promjenama, jer iskoristit ću izjavu svog prijatelja: Samo se budala ne mijenja.