Počela je napokon nova školska godina, ne mogu vjerovati da sam ujutro, kada idem raditi, uistinu sretna jer mi ne smetaju klinci koji poput kornjača prelaze pješački prijelaz dok ja žurim na posao, usput se smiju, okreću jedni prema drugima, dobacuju, vesele se, zadirkuju jedni druge, uglavnom rade sve ono što je i prikladno u toj dobi.... žive punim plućima taj neki svoj dječji i školski ritam i rutinu. Sigurno nitko od nas ni u ludilu ne bi nikada pomislio da ćemo "željno iščekivati" da djeca idu u školu, jer je nekada bilo normalno da je rujan mjesec u kojemu je sve podređeno djeci. Kupuju se knjige, bilježnice, nova odjeća i obuća (većina je preko ljeta kao iz vode izrasla - uglavnom u visinu, a neki i u širinu). Posebno su uzbuđeni roditelji prvašića te onih koji jednu etapu u životu zvanu osnovna škola mijenjaju novom - srednjom školom. Osobno mislim da je najteža za preživjeti upravo "srednja".

Da si svi skupa ne lažemo, većina je nas roditelja pomislila kako je doista vrijeme da krenu u školu i da se maknu iz kuće i sobe i "presele" se u učionice, među svoje vršnjake. Ondje im je i mjesto, među učiteljima, nastavnicima, profesorima, vršnjacima. Roditelji su odavno i sami zaključili da koliko god se svi trudili oko "virtualne škole", život je svakodnevni itekako stvaran, nije virtualan, pa je i vrijeme da se face to face susretnu naša djeca i njihovi profesori. Posljednjih je nekoliko mjeseci svima bilo stresno razdoblje, kada smo se svi morali na svoj način prilagoditi novim pravilima i očekivanjima. Od djece se očekivalo da uredno i na vrijeme predaju sve zadatke, da prate pozorno cjelokupno gradivo, budu uredno uključena online, pozorno poprate sve predviđene nastavne jedinice, uspješno ih razumiju, svladaju, polože sve ispite i uz to, naravno, i dalje budu međusobno socijalizirana, društveno aktivna, pristojna prema roditeljima, braći, sestrama, okolini općenito. Mislim da se na tom putu nekako najmanje pozornosti poklanjalo roditeljima i činjenici koliko oni trebaju u svemu tome biti angažirani, koliko trebaju pratiti rad svoje djece u tom virtualnom svijetu, jesu li ili nisu bila aktivna, ako nisu - zašto nisu, ako jesu - je li sve na vrijeme odrađeno, poslano, primjereno napisano, oblikovano, nešto propušteno, ili je promašena platforma na koju su sve trebali slati. Uglavnom, uvijek je na kraju kriv roditelj. Nije dovoljno angažiran, ne kontrolira dovoljno dijete ili ga kontrolira previše, a ako ga kontrolira previše, onda je to roditelj "helikopter koji ne da svom djetetu disati od nekih svojih ambicija". Dakle, ova je virtualna škola potaknula ne samo djecu nego i roditelje na promišljanja o tome koliko naš obrazovni sustav uopće potiče samostalnost i kreativnost djece i jesu li "uniformiranost" u znanju i stjecanju gradiva, kao i imperativ savršenstva doveli do toga da se, jednostavno, kroz sito olako propuste ona beskrajno u nečemu talentirana i darovita, maštovita djeca koja možda u tim nekim "razvojno ludim godinama" nisu savršena prema metričkom sustavu očekivanja okoline, ali jednog dana ipak mogu opravdati bajku o ružnom pačetu.Brojna su nam djeca prošla kroz sustav Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek, i uvijek nam se svima vrti ista misao u glavi: kako je toliko talentirane djece koja ili nemaju obiteljsku podršku ili u kritičnom razdoblju života kao što je pubertet vrlo često, ili iz nekog bunta ili prkosa prema sebi i svemu oko sebe, ne prezentiraju raskoš svog potencijala. Svijet potiču kreativci, individualci, često neshvaćeni i, povijesno gledano, vrlo često marginalizirani, koji unatoč svemu nisu odustajali od svoje ideje i želje da budu u nečemu svoji, drukčiji.Često je pitanje koliko potičemo djecu da budu kreativna na vlastiti način, uvažavamo li uopće njihova promišljanja i želje, odnosno stavove, imaju li djeca uopće pravo pokazati da se možda i ne slažu s načinom kako im se nudi gradivo ili nastavne jedinice?Današnji stil života stalno traži rad na sebi, imperativ je biti savršen u svemu, od fizičkog izgleda do prezentiranja sebe u tzv. virtualnom svijetu. Uvodi se novi pojam u kulturu življenja - "samooptimizacija". Najlakše ga je prevesti kao stalna težnja i rad na sebi da u svemu budemo "mrvicu bolji", više koraka pješačimo dnevno, više kalorija izgaramo na dan, značajno više plivamo, trčimo, pojačavamo rad srca, plućni kapacitet, uzimamo hormone kojima si produžavamo životni vijek, mladost, elan, životnost općenito... Pitanje koje zacijelo ostaje u zraku glasi: Je li ta težnja k savršenstvu i uniformiranosti dovela do toga da nam je kreativnost ostala po strani. Nekada je bila prihvatljiva, dapače poželjna, određena buntovnost, drčnost i prkos... jer klinci traže svoje mjesto pod suncem, unutar društvenih grupacija ili unutar školskog okruženja. Maturalne su godišnjice idealno mjesto za prepoznati kako su neki od dečki kojima je na čelu pisalo "trouble" ispali uspješni, kreativni i danas vrlo prepoznatljivi u svom i socijalnom i radnom okruženju.Želim poentirati kako je uspjeh svakog od nas danas prepoznati nit u djetetu koja je drukčija i iskače iz inače standardnog tkanja, ali zapravo daje početak nečeg novog. Dijete, iako nije "savršeno", itekakav je potencijal za promjene nabolje. Naime, svatko je u nečemu poseban, pitanje je samo hoće li imati sreću da ga netko uoči i pozitivno usmjeri.