Datum objave: 11. rujna, 2020.
Počela je nova školska godina i naravno da je puno upita sa svih strana: jesu li se klinci snašli, uplašili, prihvaćaju li oni mali maske, kako održavaju distancu, vesele li se djeca povratku u školske klupe, kako su se uopće uklopila u sve nove okolnosti s kojima su ih dočekali u školskim klupama i kako se ta situacija u pandemiji odražava na njihovo mentalno zdravlje, odražava li se uopće i očekujemo li mi, dječji psihijatri, određene dodatne teškoće u prilagodbi na tzv. novo normalno.
Prvo, nešto je ili normalno ili nije normalno, dakle terminologija “novo normalno” zacijelo implicira i “novo nenormalno”. Svima se ovih dana čini da nam normalnost polako nestaje ostavljajući, kao u Oliverovu stihu, “trag u beskraju”, a itekako nam kao plimni val stiže nenormalno u svim oblicima: od pojava, situacija, komunikacije, ponašanja pa do različitih osobnosti nama znanih i neznanih, tako da nam se svima čini, kako to kaže moja prijateljica, da će “garant smak svita”. No, bez obzira na sve, život ide dalje, nije stao, pa u hodu rješavamo sve izazove u skladu s koronasituacijom.Čini se ipak da će klinci na kraju, ukupno gledajući, biti pobjednici, ne zato što ne opažaju da se život mijenja i da je sve suprotno od onog na što smo ih naviknuli ili su ih, kao i nas nekada, generacijski naučili. Ne, klinci imaju posebno razvijene prilagodbene vještine pa se vrlo brzo poput puzzle “uguraju” tamo gdje misle da im je mjesto. Da bi opstali. Veći je možda problem je li to mjesto sigurno, poticajno, ohrabrujuće ili je nesigurno, bolno, razarajuće, nekada i s tragičnim posljedicama. Dakle, u kontekstu svega navedenog, kako smo ipak u sustavu u kojemu svatko zna više o onom o čemu uglavnom googla u danu kada ne zna što bi sa sobom, još uvijek se netko olako drzne reći da su “ludare” mjesto u koje treba slati djecu koja su “pala s grede života” jer je ionako hod po njoj njima bio nesiguran, bolan, uz silnu muku i trud, a u konačnici je ipak taj hod završio neuspješno i bolno. Znamo svi onu - kada ti život nudi limun, ti napravi limunadu, međutim možda ta djeca samo nisu imala dovoljno snage ili podrške da uspiju “iscijediti taj limun” i opstati. Nekada ti je potreban netko drugi tko ti nije tako “blizak” da ti iz drukčijeg kuta osvijesti zašto je došlo do pada i kako se ponovno sigurno i hrabro vratiti na tu “gredu”, završiti uspješno, sebi na ponos, taj hod po njoj. Nekad je zbilja potrebno malo kako bi se postiglo puno.Već četiri godine u KBC-u Osijek djeluje Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju. Jedini je u Republici Hrvatskoj, 2016. godine uspio se izdvojiti iz okrilja psihijatrije za odrasle i sa svojim djelatnicima biti isključivo na raspolaganju mladima do 18. godine.Zavod još od 1968. ima tradiciju da osigura smještaj i skrb za mlade u situacijama visoko rizičnog ponašanja kao što su suicidalnost, psihotična stanja, različiti oblici zlostavljanja (seksualno, psihičko, fizičko, emocionalno, medicinsko), ovisnost, visoko rizična depresivna raspoloženja, vršnjačko nasilje i dr. Uspjeli smo uz podršku mjerodavnih iz sustava organizirati 24-satna dežurstva, u kojima smo u kontinuitetu na raspolaganju u hitnim slučajevima, proširili smo mogućnost ostalih usluga uz pomoć suradnih struka (psiholozi, logopedi, radni terapeuti, medicinske sestre visokog, višeg i srednjeg usmjerenja, pedagog) i prvi smo u Hrvatskoj uveli u rad sveobuhvatnu dijagnostiku ADOS 2 instrumentom za pomoć i podršku roditeljima čije djeca imaju poremećaj iz spektra autizma.Dakle, od 40-ak dječjih i adolescentnih psihijatara u državnom sustavu osam ih je aktivno u Zavodu u Osijeku i svakodnevno u svom radu svjedoče s kojim se izazovima susreću naša djeca i njihovi roditelji, obitelji, skrbnici, zakonski zastupnici. Sam podatak o 40-ak dječjih i adolescentnih psihijatara govori u prilog činjenici da je posao iznimno odgovoran, emotivno često vrlo iscrpljujući, jako često traži mnogo odricanja i osobni angažman (kao i ostala liječnička zvanja), a u tom ste poslu dodatno izloženi stresnim situacijama koje zadiru u djetetov integritet, nekad i prelaze granicu zdravog razuma.Često kažem kako sam radeći svoj posao naučila da je ono što djeca izdrže i što uspiju u životu nadići i pronaći sebe nešto što svima nama odraslima treba biti i motivacija i poticaj da upravo i iz toga shvatimo kako je mentalno zdravlje djece i mladih općenito jedini put prema zdravom i uspješnom društvu te da je mentalno zdravlje mladih u biti imperativ za budućnost.Upravo su brojne društvene promjene i događaji posljednjih 20 godina doveli do toga da su klinci stavljeni pred nove i drukčije izazove u odnosu prema mojoj generaciji i našem odrastanju. Tehnologija i mediji, digitalizacija, brzi protok informacija, imperativ savršenstva, neprihvaćanje različitosti i mana - sve se to često doživljava kao slabost i manjkavost, a to mlade čini posebno osjetljivom i potencijalno rizičnom skupinom upravo za razvoj određenih mentalnih teškoća, koje se, nažalost, pojavljuju u sve nižim dobnim skupinama: tjeskoba, anksioznost, depresija, nesigurnost, perfekcionizam, usamljenost, destruktivnost, ovisnička ponašanja...Ohrabruje činjenica - što ranije prepoznamo da se ide u krivom smjeru, lakše je vratiti se na pravi put. Na nama je kao društvu da odredimo smjer u kojemu želimo ići, a na djeci je da nam pokažu koje su smjernice. I, naravno, da ne pogoršamo ionako često teško vrijeme njihova odrastanja.