Ljeto zna biti itekako inspirativno, iako je sve nekako usporenije, ležernije, mirisnije i općenito ugodnije. Korona nas je sve malo usporila, primjerenije bi bilo reći da nas je sve nekako trznula iz uobičajene rutine, naglasivši silnu potrebu da se konačno malo i discipliniramo i shvatimo kako pravila ipak ne postoje isključivo zato da ih kršimo. Na moru sam, ali ponekad je teško mozak staviti na stand by - ja bih na off, a on je i dalje na on. Iako sam pasionirana zaljubljenica u sve što more nudi, posebice u plivanje i sunčanje do razine "skoro pa pregorjela“, ne mogu odoljeti da malo ispod oka promatram situacije i ljude. Gotovo da je svaka scena kao podsjetnik na Malo ili Velo misto. Toliko živopisnih likova na jednom mjestu ne nudi ni cijela sezona u kazalištu. Bitno je upijati te nijanse, crtice, neopisivo zabavne dijaloge iz kojih je svaki put isti zaključak: nema nam pomoći. Jednostavno, za sve imamo razlog, ili, bolje reći, za svađu treba minimalno dvoje, a za frku su dobrodošli svi.Scena 1: Tri bakice u moru. Lagano plivaju, rastežu se lijevo-desno. Krenulo je sasvim mirno, poput mora, pitko, lagano... Odjednom su se sve tri našle na skliskome terenu, a tema je recept za pašticadu i domaće njoke. Naravno, svaka je dala svoj obol receptu, da bi nakon nekoliko minuta ćakula prešla u seciranje broja šljiva u umaku i vrste brašna za njoke, do toga da su se već počele pregovarati koja ima više pravo na pašticadu, koja je duže u Splitu, čija je baba rođena davno u Splitu... Uglavnom, nakon početne idile s dojmom sinkroniziranog plivanja, do bove su stigle svaka na svojoj strani, ljute, nervozne i posvađane. Naravno, sve je bilo popraćeno vikom i galamom, a uokolo publika.Scena 2: Ona se kupa u plićaku, ima 17 godina. On ju slika mobitelom, vjerojatno joj je dečko. Upućuje ga kako da slika bude bolja, izražajnija. U jednom mu trenu dobaci: - Mogao bi ući u more! Posluša ju, izgubio ravnotežu pri ulasku i (pljus!), padne u more zajedno s mobitelom. Od početne idile odjednom psovke, ljutnja, ružne riječi... Uokolo također publika različite dobi.Scena 3: Ona ulazi oprezno u more, provjerava lagano je li hladno, 15 minuta stoji nekoliko metara od obale i nikako da se odvaži uroniti. Klinci sjede vani, promatraju, smiju se, nešto i dobacuju. Klasika, kao iz vremena mog odrastanja. Ona ih ignorira, stoji, odjednom se jedan od njih svom dužinom i širinom baci tik pokraj nje i poprska ju uzduž i poprijeko. Ona kao da ju je stresla struja, brizne u plač, brzinom munje ukaže se njezin otac i za nekoliko minuta poznata scena: psovke, vika, vrijeđanje, prijetnje svim i svačim, pa i policijom. Mlađarija je, pretpostavljam, samo htjela flertovati i nekako uspostaviti kontakt s curom koja im se očito sviđa. Nešto je takvo u mojoj mladosti bilo čak i poželjno - kroz igru, zezanciju i nepodopštine socijalizirati se među vršnjacima. Danas je, pak, takav način komunikacije gotovo na razini III. svjetskog rata.Scena 4: On je, kako kažu ovdje, "sav smišan“, nekih, kako ga moji klinci procjenjuju, sto godina, ali vrlo gibak, hitar, spreman da odradi svoju svakodnevnu plivačku rutu. Pravi gospodin iz nekih drugih vremena, s kapicom za plivanje, u sandalama i kupaćem koji, tvrdi moj Vid, još postoji samo u muzeju. Uspravan, ponosan, čvrstim korakom ulazi u more. Na tom mu se putu nešto ispriječilo, pa se odjednom pomaknuo iz ravnoteže i naglo licem umjesto u more zaronio u obližnje kamenje. Stoji, ne diže se, iz obližnjeg kafića odmah dotrče dvojica klinaca, pomognu, dodaju mu vodu, pitaju je li dobro, treba li nekoga nazvati, s kim je tu, je li možda gladan, treba li ga odvesti doma... Djed se pribere, kaže im da je sve super, malo se, eto, samo spotaknuo, ali ništa strašno, zahvaljuje im. Sada on njih pita može li ih počastiti, i usput im sto puta kaže hvala.Dakle, iznosim sve ovo u kontekstu recentnog slučaja agresivnosti i nasilja nad slabijima. I obično su žrtve najslabiji, djeca, žene, osobe s posebnim potrebama, stariji ljudi, ljudi koji žive sami, uglavnom svi oni kojima bismo u svakom trenutku trebali biti spremni i voljni pomoći, a ne da im odmažemo.U vezi s tim podsjećam kako djeca upijaju kao spužve, ugledaju se na nas odrasle i odgovornost je isključivo na nama. I svojim prešutnim odobravanjem, ili bolje reći nečinjenjem, postajemo aktivni sudionici u tlačenju slabijeg. Iskustvo rada s djecom koja su bile žrtve bilo kakvog oblika zlostavljanja pokazala su kako su obično oni koji ne reagiraju bili odrasli od kojih su tražili pomoć - od obitelji, škole, zajednice, susjedstva, sustava... Uglavnom, mi odrasli često ne prepoznajemo da netko trpi nekoga tko ga zlostavlja, ili jednostavno šaljemo poruku "pusti, agresivan je, bolje je s njim nemati posla, uostalom, tu si ionako nemoćan, nitko ti neće vjerovati, a takvi ionako uspijevaju što god požele“. Tako od onog da pametniji popušta dolazimo do onoga da se pristojni i dobri povlače, agresivni i zlostavljači idu naprijed. I nerijetko se događa da onaj koji godinama trpi zlostavljanje na kraju i sam preuzme ulogu zlostavljača, jer mu nije imao tko pomoći kada je tražio pomoć.Dakle, slikovito, kada se dvije bebe bore za igračku, beba koja ugrize drugu bebu često dobije pljesak i simpatije okoline, jer je to "dražesno kako se takva mala/mali već snašla/snašao“. Dakle, kada tada pljeskamo bebi koja grize drugu, šaljemo poruku da je agresivnost i poriv da nekoga "učinimo nevidljivim“, jer je drugačiji, posve poželjno i prihvatljivo ponašanje.Dakle, svima bi nam trebao biti cilj prevencija i pozitivan odgoj djece, a ne represija i poziv na linč. Naime, uvijek su žrtva i dijete koje zlostavlja i dijete koje trpi zlostavljanje, na nama je da nađemo razlog i pokušamo djelovati. Zato da pomognemo obojici.