Još otkako sam radila ambulante na psihijatriji za odrasle, sjećam se jednog starijeg gospodina, koji je, kada je prvi put ušao u ambulantu, svojom pojavom, ponašanjem i načinom ophođenja ulijevao poštovanje, pa mi je nekako bilo drago svaki put kada bih vidjela da me čeka za pregled.

Kad je prvi put došao k meni u ambulantu, gledam njega pa gledam papir na kojemu je upisano kada je rođen, pa opet malo u njega i opet datum rođenja, i vidim da sad i on mene čudno pogledava i misli: “Što je njoj?” Ja se dignem, ispričam se da moram kratko izići i provjerim kod službenice je li možda u žurbi upisala pogrešnu godinu rođenja. Njegov izgled, ponašanje i opći dojam naprvu nikako mi ne idu uz njegove brojke na papiru. Papir tvrdi da je blizu devedeset, a ja mu ne dajem više od “šezdeset i još koju”. Njegovan, u odijelu, prosijede kose, lucidan, bistra uma, vedrih očiju i nadasve beskrajno zanimljiv, toliko da se pitaš čemu njegov dolazak psihijatru. I uvijek na pregledu - ruža, kao znak, kako mi je govorio, “poštovanja prema dami”, a ja bih dodala, i poštovanja prema nekim vremenima kada su se ljudi radovali jedni drugima i kada je pristojnost bila dio osobnosti, a ne samo antologijskih filmova.Uglavnom... bio je usamljen, većina je prijatelja zauvijek otišla, kao i supruga, djeca su prezaposlena, razasuta izvan Hrvatske, a njegova vitalnost i um vrlo su često u neskladu s njegovim vršnjacima. Treba nekog za razgovor, da taj osjećaj usamljenosti na trenutak iščezne. Onda sam s vremenom shvatila kako se i ja radujem njegovim dolascima, jer je to bilo uzajamno terapijsko druženje, u kojemu sam i ja očito ublažila svoju nostalgiju i sjetu za svojim roditeljima. Jer su mi daleko.Nažalost, nema više naših druženja, moj je pacijent preminuo. Život ide svojim tokom, moja je mama u pravu kad mi se žali: - Još nekoliko godina i u ulici više nikoga neće biti. Mladi su otišli, stariji su ostali, u svojim i našim kućama iz djetinjstva, u koje se svi svako ljeto vraćamo, upijamo tu energiju, umišljamo si da smo opet djeca i da je sve jednostavno, bezbrižno i bezgranično. Roditelji su neuništivi, svemogući i uvijek su tu, jer sve ostalo ne dolazi u obzir. No, kad se resetiramo, shvatimo i da stare, da su usporili i “omekšali”, da smo nekako zamijenili uloge. Čini nam se da su oni djeca, a mi njihovi roditelji. I teško prihvaćamo da životni krug ide dalje, da je zub vremena, životnih bura i oluja, spoticanja o probleme, i na njima ostavio trag.Djeca često bivaju nepravedna prema roditeljima, u trenutku im izleti teška riječ, lako okrive roditelje za sve i svašta, a usput znaju da im oni neće zamjeriti, jer im iz beskrajne ljubavi sve opraštaju. A kad sami postanete roditelj, i vas boli kada se djeca prema vama ponašaju onako kako ste se vi ophodili prema svojim roditeljima. Sve što imate izbaciti, najlakše izbacite u “roditeljski džep”, nema veze ako je i prepun, uvijek još mrvicu stane.Jako volim ići u svoj Metković, svako ljeto, radujem mu se čim dođem do izlaza s autoceste. Srce mi je kao kuća veliko, odjednom sve poste tako jednostavno, lagano i bezbrižno, kao da je netko u hipu gumicom izbrisao sve ono što je teško, što me čini napetom, nezadovoljnom, umornom...Povratak u svakodnevicu, s druge strane, traumatičan je i prepun tolikih teških emocija, pri čemu je teško razabrati je li to tuga, strepnja, strah da ih možda posljednji put vidim. I dalje teško prihvaćam da više nisam dijete, da moji roditelji stare i da nisu onakvima kakvima ih ja stalno zamišljam, kako sam ih ostavila prije trideset i više godina. I kada im želim nešto reći jer mi nešto smeta, shvatim da to ne trebam učiniti. Upravo su oni na njima najbolji način učinili sve da mi olakšaju odrastanje i da budem ono što danas jesam.Mnogi mi se roditelji žale da su djeca često gruba prema njima, da nemaju poštovanja, osorna su, čini im se da djeca ništa ne cijene, da ne poštuju njihov trud, nemaju vremena za njih, ne razgovaraju s njima, prigovaraju im da njihovi prijatelji imaju bolju maAmu ili boljeg tatu, stalno su ljuti na njih, imaju osjećaj nekada da ih se vlastita djeca stide, kao da im nisu dovoljno dali, učinili za njih, strahuju da ih djeca ne vole ili im pokazuju da ih ne trebaju. Jedna mi je mama rekla: - Ništa vas, doktorice, ne može usrećiti kao dijete, ali, vjerujte mi, ništa vas ne može unesrećiti kao dijete.Jasno mi je, samo morate prihvatiti da naša djeca u svojim mladim godinama to ne razumiju. U njihovim ste očima uvijek dostupni, sve možete i znate riješiti, nećete im zamjeriti, bezuvjetno ih volite, s lakoćom opraštate i stalno im dajete vremena da “budu bolji, da se poprave”. Na vama je da, kada navečer legnete, budete sami sa sobom u miru jer ste učinili sve što ste mogli i kako ste najbolje znali, a na njima je jednog dana, kada i sami budu roditelji, da prepoznaju sebe u vama i vašoj “svemoćnosti”. Shvatit će ipak da, kao i vi, ni oni nemaju “Super Billy torbicu”.Dakle, ako imate žive roditelje, zažmirite na sve što vam smeta. Sve dok imate roditelje, i vi ste nečije dijete. To je neprocjenjivo. Također, pozdravite starije susjede, znance i prijatelje vaših roditelja. Topla riječ i minuta vašeg vremena njima puno znači, a vas će podsjetit na vaše roditelje kojih više nema. Bili bi ponosni da znaju da vam je stalo.