Moja je mama davno obožavala kaktuse, hodnik je bio pun tih čudnih biljaka koje su već na izgled jasno slale poruku „gledaj, ali ne diraj“. Imao si nekad osjećaj da će te neki od njih i ugristi, dotakneš li ga, pretvorit će se u onu veliku glavu koja te u trenutku može progutati, sažvakati i ispljunuti. Uglavnom, kao djeca bježali smo od njih, micali se i nastojali da se ne dogodi situacija bliskih susreta prve vrste. Dakle, kaktusi i ja već smo davnih sedamdesetih uredno održavali primjerenu socijalnu ili primarno prostornu distancu. U jednom je trenu postalo pomalo teško četverogodišnjakinji stalno objašnjavati da ne ulazi u hodnik s vrtnim ljubimcima, pa se jednog dana dogodilo neizbježno, kratak, ali iznimno bolan susret kaktusa i moje ruke, plus dijela lica. Nakon toga kaktusi su, jednostavno, preseljeni onamo gdje nema debeljuškastih djevojčica koje gube ravnotežu i u trenutku hvatanja gravitacije završe na bodljama. Ta debeljuca bila sam ja, iako vam je iz sadašnje perspektive to sigurno nepojmljivo. Poanta je moje ovotjedne kolumne činjenica kako čak i mali neoprez može, nažalost, dovesti do velikih posljedica upravo kada se radi o djeci. Uvijek naglašavam da je roditeljstvo životni poziv, da je to cjeloživotno učenje čije ispite uglavnom prođete, nažalost na nekima i posrnete. A često nije do vas. Jednostavno se zbroj različitih negativnih silnica životnih okolnosti ujedini u jednu veliku i „pogura„ i vas i vaše dijete nekoliko koraka unatrag. Ovih nam se dana dogodila u dežurstvima situacija da je nekoliko djevojaka u dobi od 15 do 17 godina kao bijeg od životnih okolnosti odabralo bijeg u smrt na način da su praktički sve na isti način odlučile svima pokazati kako je život nekako prestao biti smislen, da više nisu nikome potrebne, najmanje sebi, da će tako riješiti sve svoje probleme i da će svima sigurno biti puno bolje. Sve su se odlučile na bijeg iz životne stvarnosti na način da su popile tablete za smirenje koje su uzele od svojih ukućana. I to ne jednu ili dvije, nego puno, puno više. Dovoljno bi bilo da su roditelji zakasnili samo koju minutu, njih više ne bi bilo među nama.Odmah da preduhitrim automatske misli u vašim glavama - nisu to niti loše, niti problematične, niti hirovite, niti razmažene, niti neodgovorne i manipulativne djevojke. Takve su im životne priče da se i sami upitate kako odrasla osoba može izdržati toliko da se ne slomi, kako to tek onda može izdržati dijete. Što se s nama događa kao društvom da će se djeca radije prepustiti očaju i beznađu nego potražiti našu pomoć? Jesmo li i koliko svi skupa zakazali u tome da nam djeca od života dignu ruke?Godine u psihijatriji, a posebice s djecom i adolescentima, naučile su me nositi se s emocionalnim teretom koji se često gomila u radu s njima i njihovim životnim pričama, međutim postoje situacije kada se zapitaš, kako Bare pjeva: Gdje je nestao čovjek?I nisu razlozi posezanja za lijekovima bile ocjene, ni prekid ljubavne veze, ni pad razreda, ni gubitak prijateljstva, ni razočaranje u roditelje, ni razočaranje u sebe... Ne, razlozi su bili u činjenici da te nježne godine i osjetljiva dječja srca nisu u stanju prebroditi sve obiteljske tragedije, nedaće i gorka životna iskustava.U jednom su se trenutku ta djeca osjećala sama, usamljena, ponekad s osjećajem krivnje jer sami ne mogu pomoći svojim obiteljima, često pod pritiskom okoline koja je, umjesto da pomogne, sklona ili osuđivati ili potencirati osjećaj da je sve bezizlazno, pa se smrt učini kao jedino prihvatljivo rješenje. U trenutku kada silno žele da ih netko vidi! Kaže jedna od njih: - Samo sam željela da me maze, njeguju, da vide da mi je loše i da se onda brinu o meni.Djeca često ne shvaćaju koliko se njihovi roditelji brinu o njima, kako postoje različiti načini da se ta briga pokazuje. Postoje i različiti načini kako se djeca vole i kako se ta ljubav pokazuje. Djeca često ne razumiju da i kada vičete, i kada ste ljutiti na njih, i kada im nešto branite, i kada im ograničavate izlaske, džeparac, vrijeme koje provode za kompjutorom, mobitele, druženja s vršnjacima…, i tada pokazujete da ih volite, da vam je stalo i da se brinete. Jedino je to način koji njima tada nije prihvatljiv. I sama često dobivam savjete od okoline vezano uz roditeljstvo, međutim, nije uvijek jednostavno pronaći najkraći put do dječjeg srca, a tek pameti. I razuma.Nemojte štedjeti u izljevima nježnosti, lijepim riječima, zagrljajima, minutama ili satima koje izdvajate za vašu djecu. Nekada je doista istina da lijepa riječ i željezna vrata otvara. Trebate možda samo malo više vremena i roditeljske mudrosti kako biste pronašli pravi ključza dječje srce. Pokušajte pod ključem ipak držati lijekove koje imate u kući, neka budu skriveni od pogleda vaše djece i od dosega njihovih ruku. Ne držite ih tik do police gdje čuvate slatkiše i sokove, kao što ja pamtim iz vremena svog odrastanja. Željeli vi to sebi priznati ili ne, djeca su ostala ista, ali su se vremena i društvene okolnosti promijenili i ne idu u prilog bezbrižnog odrastanja, koje bi trebala pratiti krađa skrivenih slatkiša, a ne lijekova za smirenje.