Prije nekoliko dana vraćam se s posla, ne znam je li teže meni ili mome automobilu, jer oboje se ponašamo kao da smo na izdisaju, njega se ne čuje dok ga vozim, a i ja jedva čujno udišem i izdišem. Imam neki čudan običaj da uvijek kada stanem na semaforu, pogledavam lijevo-desno, kao da će mi se, u najmanju ruku, ukazati Bradley Cooper ili Gerald Butler. No tog dana perifernim vidom sa svoje desne strane uočim krasnu sliku koja nema veze s holivudskim facama. Mlada mama gura u kolicima dijete, obje imaju šeširić (zaključila sam da je i beba žensko po modelu šeširića). Prizor je gotovo pa idiličan u ovom ludilu od života: sunce u naponu, mlada i krasna mama, beba, što više i treba za potpuni doživljaj ljepote ljeta, osim, naravno, mora, palme, plaže i mirisa Coopertona. I da, nakon prvog ili drugog pogleda, shvatim da mi je ta mlada mama poznata (moja mi djeca uvijek govore: "Tebi su, mama, svi poznati"). Brzinom svjetlosti vratim se više godina unatrag.Znači, umjesto nježnokrem haljine, šeširića, prekrasnih uvojaka i osmijeha koji odaje da je cijeli svijet njezin, zamislite tinejdžericu doslovce uguranu na stolicu u mojoj ordinaciji, s jednom martensicom proguranom kroz ulazna vrata (čisto kao mogućnost da mi pobjegne ako procijeni da joj je nezidrživo), i s majicom na kojoj je jasno bilo napisano što misli o svijetu odraslih (a nije primjereno za novine). Od glave do pete u crnom, s kosom u nizu različitih nijansi, piercingom u nosu i sa silnom željom da nam svima objavi kako joj neopisivo idemo na živce. Iako je temperatura vani i tada bila 40 stupnjeva, ona je odjevena u crnu dugačku duksu s rukavima navučenim do vrhova prstiju. Ono što je i sada, a i tada je bilo, posebno uočljivo njezine su krasne plave, životno bistre i nadasve pamtljive krupne oči. Sada baš sjaje, onda su se bile izgubile u sivilu njezinih razmišljanja, silne želje da je nema, da nestane, da se "uništi“ kad već ne uspijeva uništiti ono što ju muči. Dugački su rukavi skrivali tragove "rezanja“ po podlakticama, raznolike crte, neke tanke i vijugave, druge debele i ravne. Njoj tada nisu izazivale bol, samo osjećaj olakšanja i "smanjena njezine unutarnje patnje“ kad već nitko nema razumijevanja i nije mu stalo, "onda bar ovako da se opusti, da kroz tu fizičku bol smanji svoju unutarnju bol“. Mama je bila u šoku, tek je tada vidjela da se reže, uplašena, ustrašena, preopterećena i preplavljena paletom raznih emocija, od krivnje, straha, ljutnje, bespomoćnosti, do silne potrebe da se sve u trenutku "popravi“. Unatoč tom čudnom izgledu djevojka je bila draga, iznimno načitana, inteligentna, ali u jednom trenutku jednostavno "neopisivo nesretna sama sa sobom i svima drugima oko nje“. Škola joj nije bila ugodna, prijatelji su se raslojavali, posebno oni iz osnovne škole, roditelji su imali vrijeme za sve osim za nju i njezine probleme, a svijet je ionako odavno "dignuo ruke od nje“. Našle smo zajedničku poveznicu, obje smo slušale sličnu glazbu, onu neku iz osamdesetih, kada sam ja imala 16 godina kao ona u trenutku našeg susreta i kada sve se činilo tako "napeto, nepredvidivo, neshvatljivo, teško i nerješivo“. Bilo je najvažnije ugurati tu nogu i martensicu u ambulantu, zatvoriti ta vrata i pridobiti je da se otvori, povjeri i zatraži pomoć.I kao iz priče o ružnom pačetu čekati da se pojavi labud. I pojavio se, mlada krasna mlada žena, mama i supruga, kćerka i prijateljica, koja je u trenutku kada je shvatila kako je u redu reći nekome da ti je teško i da ti treba oslonac da ideš dalje - i krenula dalje. Nismo imali želju mijenjati joj boju odjeće ili boju kose, ni piercing, čak ni stav “nervirate me do kraja“, željeli smo postići da se zavoli i da shvati koliko njezin život ima smisla, koliko je talentirana, dobrog srca i da "rezanje“ nije način kako se nositi sa životnim poteškoćama. Uspjela je, skupa s nama. Uz podršku svojih roditelja i obitelji, ali i uz angažman škole, učitelja i prijatelja. Odjednom su se puzzle počele lijepo slagati, trebalo je samo prvih nekoliko uredno posložiti. Nismo odustajali, nije ni ona.Dakle, u jednom su nam se trenutku pogledi sreli, obje smo zastale, pogledale se i jedna drugoj nasmiješile. Strašno dobar osjećaj! Dugo nam je trebalo da prije desetak godina izvučemo taj osmijeh na tom krasnom licu.mnogo djece prolazi kroz naš sustav, često su ugurana u kalup "čudnih, neshvaćenih, problematičnih, loših, iz loših obitelji". Ona, slikovito rečeno, kreću iz podruma, a ne s krova. Potrebno je dosta vremena da se "nađu“, osjete gdje i kome pripadaju. Mlada je žena iz moje priče uspjela ostvariti svoju obitelj, biti majka, pripadati svojoj kćeri i suprugu, svojim roditeljima, sebi.Zašto me je ona motivirala za ovu kolumnu? Samo zato da naglasim kako uvijek treba nakon prvog pogleda dati i drugu šansu. U djetinjstvu sam nosila one majice "pogrebi i pomiriši“. Imaš na prednjoj strani majice sličicu ananasa, banane, ili naranče, pa kada zagrebeš po njoj osjetiš miris voća. I bude ti tako lijepo, ugodno, mirisno. Tako je i s ljudima, posebno s djecom. Njihov izgled i odijevanje u tim ludim godinama često roditeljima ide na živce, boje se reakcija susjeda, škole, prijatelja... Teško vam je objasniti drugima zašto dijete ima čudnu frizuru, lude boje, zašto izgleda kao "klošar" - sva odjeća prevelika, crna, poderana, s neželjenim porukama, najradije biste ih poslali pod tuš i,kako mi kaže jedna mama "izribala od glave do pete da vidim kako to moje dijete uopće izgleda“. Znam. I razumijem.Isto tako, znam za da ćete se, kada malo "zagrebete“ ispod te vanjštine, ugodno iznenaditi ljepotom njihovih umnih stanica. Znaju biti neopisivo dragi, osjećajni i šarmantni. I ja zato ovih dana tražim po netu poster s likovima iz "Peaky Blinders“. Za sobu mog sina.