Datum objave: 31. srpnja, 2020.
Zaboravim ostaviti Vidu novac pa je najlakše da njegov lega svrati do mene na Zavod kako bih mu po njemu poslala lovu za izlazak. Međutim, kad mi Vid javi kako mu je frend poslao poruku "Katarina poslala paket, pošiljka na putu, isporuka sigurna", poludim od pomisli što bi netko drugi da ju pročita pomislio da šaljem. Sigurno ne 20 kuna. Njima dvojici, dakako, uopće nije jasno oko čega pravim problem, u njihovim godinama (gotovo 17) to je posve normalan pristup u komunikaciji.
Prvi su znakovi da je Vid ušao u pubertet bili itekako vidljivi na računima za vodu - tog se mjeseca potrošnja udvostručila. Kao i brzina kojom se praznio hladnjak. Dakle, ujutro ga napunim, navečer kao da je netko čarobnim štapićem sve odnio, i tako svaki dan. Ovih se dana često uhvatim u razmišljanju da zvučim kao moja mama nekada, u vrijeme kada sam imala godina kao moja djeca. "Stišaj glazbu, sredi sobu, pokupi stvari, raskrči taj drlog, napravit ću ti raciju u sobi, prestani otvarati taj frižider, otpast će ručica s njega, prestani toliko puštati vodu dok se tuširaš jer ću zavrnuti ventil, pomakni te svoje cipele da se ne spotaknem o njih (cc broj 46), ponesite ključ od kuće, neću vam stalno otvarati vrata, trebali biste nešto u kući i raditi, a ne da je sve na meni, kupaonica izgleda kao da ju je udarila bomba, popit ću Misar jer ste nemogući..." Tješiš se: "Proći će, još samo malo, još koja godina i bit će gotovo."S obzirom na moju struku, većina očekuje da su moja djeca savršena i da ja znam odmah riješiti baš sve probleme. No lijepo me je i vrlo učinkovito na zemlju spustila jedna moja znanica: "Kato, u postolara su najgore cipele." Dakle, poanta je priče da svi imaju neke probleme s klincima, napose u ovim turbulentnim vremenima. Vrlo često na tom putu, ne svojom krivnjom, ne uspijevamo lako pohvatati sve niti mreže koja čini naše roditeljstvo, bolje reći našu potrebu da budemo "najbolji roditelj". Ja sam, pak, više sklona onom da budem "najbolji mogući roditelji u danom trenutku". Trud će, prije ili kasnije, dati određeni učinak, ali isto tako i rano si osvijestite da ne treba uvijek ispasti onako kako smo si zacrtali u našem planu odgajanja vlastite djece.Iza mene je dugi niz godina rada s brojnom djecom i njihovim roditeljima. Nažalost, i sami roditelji često tek u razgovoru kod liječnika shvate koliko malo ili nimalo znaju o svojoj djeci, koliko od ludila života ne uspijevaju pohvatati baš sve o svom djetetu. U trenutku im se raspukne balon u kojemu su zadržali sliku svog idealnog, mirnog, poslušnog i pristojnog djeteta koje odjednom više ne sluša, buntovno je, prkosno, odbija sve što mu roditelji predlože, druži se baš s onima koji roditeljima idu na živce i, da, baš biraju curu suprotnu od roditeljskih očekivanja, posve im je cool piti alkohol, pušiti i uporno i beskrajno na 1000 načina iscrpljivati sve oko sebe, a posebno roditelje. Koji su ionako "dosadni, glupi, nepotrebni, nekorisni, likovi iz rubrike pregazilo vas vrijeme odavno".Ne znam je li pubertet naše djece nešto drukčiji nego naš, ali sigurno znam da su društvene okolnosti toliko drukčije da možda nekada nesvjesno previdimo određene promjene u životima naše djece. Cjelokupna situacija u svezi s pandemijom utječe na sve oko nas. I na nas same. Egzistencijalno se brinemo, zdravstveno se opterećujemo, socijalno i društveno izoliramo, tražimo modalitete kako olakšati i sebi i drugima. Možda je i našoj djeci dvostruko teže. Posljednju su školsku godinu izuvena iz svojih "dječjih cipela", gurnuli smo ih u eksperiment zvan Škola za život - online verzija i istodobno im ograničili pravo na život kakav trebaju imati u toj dobi. Iskreno, klinci su to najbolje opisali izrekom: Ima života, a nema škole. Ako bar nakratko zastanete i zamislite sebe unatrag dvadesetak i nešto godina zarobljene u svojoj mladenačkoj sobi bez mogućnosti da imate slobodu biti vani, družiti se s vršnjacima i usput "muljati" roditeljima, onda je i razumljivo da današnjoj djeci treba pomoć. Nekada nam sami ne žele reći što ih muči, lakše je s legama to podijeliti. Međutim, to nije opravdanje za to da često nismo uključeni aktivno u njihove brige i probleme. I nije istina da ih i oni nemaju. Imaju, ali su možda nama neprimjetni ili neprihvatljivi.Većina roditelja ovih dana strepi od toga hoće li na jesen opet biti "virtualna škola", i to ne zbog samog učenja, nego primarno zbog činjenice da bi djeca opet mogla biti zarobljena u virtualnom svijetu, da će opet mijenjati dan za noć, da se neće družiti prirodno jer im je onemogućena interakcija uživo s vršnjacima, kao mogućnost aktivnog angažmana nastavnika koji su im autoriteti ili bi to trebali biti. Ne pitajte ih ništa kada su prkosni, u otporu, ljuti na vas i svijet oko sebe. Pokušajte ih uhvatiti kada su mirni, nježni, brižni i vama okrenuti. Tada ih upitajte kako im je. Iznenadit ćete se koliko im je to bitno i koliko im to znači. Nikada nema odgovarajući učinak dolijevati benzin na vatru, pa kada "lude", a "lude", spustite loptu na zemlju, duboko udahnite, zamislite kako će za koju godinu biti drukčije i da će odletjeti iz vašeg gnijezda i pokušajte nakon toga djelovati. Tako je umnogome učinkovitije.Ni meni se ne da navečer sat vremena vozati autom i slušati Jalu Brata i Bubu Corellija te njima slične novije zvijezde i zvjezdice, ali mi je nekada to jedino dobro vrijeme za “razumjeti” zašto im je “život glup, besmislen, dosadan, a mi nerazumni, pregaženi u vremenu i općenito nekada nepodnošljivo iritantni”. Možda nekada i jesmo, jer nas je, kao i njih, svakodnevica pregazila.