Dakle... kad već nemaš drugu ideju kako ga "poboljšati", dosjetiš se da ga malo pošalješ kod babe i dide u Metković. Preko ljeta, na "odgojne metode" bake Nede. Na samu pomisao na to nas četvero braće i sestara prasnemo u smijeh i odmah bacamo okladu tko će duže izdržati - baka ili Vid. Prije nekoliko godina, kad smo uletjeli u uvertiru puberteta, dosjetili smo se, nekako svi istodobno, kako najviše straha u kosti može utjerati moja majka (Vidova baka) Neda. Stroga, pravedna, zahtjevna, principijelna, emotivna i nadasve požrtvovna kad su djeca u pitanju. I danas, u ovim mojim godinama, kada mi nešto kaže preko telefona, ja poslušam, kao da sam zapela u onih 17 godina kada sam otišla od kuće. Svaki put kada se s njom raspravljam, poklopi me svojom antologijskom rečenicom: "Svi ste četvero super ispali, i ja sam ponosna što sam vas odgojila, vidjet ću vašu djecu jednog dana, pa mi se onda svi javite."Dakle... Vid je odmah po dolasku kod bake pitao koja je šifra za Wi-Fi, na što je hladnokrvno odgovorila "nemam pojma" jer ne zna što je to, niti joj je to nešto bitno pa da potraži. Bez interneta i bez mobitela u tom je trenutku sav Vidov elan naglo splasnuo, u maniri novih generacija odlučno je objavio kako više neće biti poslušan, niti misli bilo što raditi preko ljeta, ne znajući kolike su granice izdržljivosti dvoje "staraca". Uglavnom, ono što meni ni sada ne uspijeva, mojoj je majci uspjelo otprve - već je idućeg jutra, u 5 sati, probudia Vida i motivirala ga da zalijeva masline u Zaostrogu. Dakle, u dva je mjeseca baka svojim metodama "radnookupacijske terapije" i "novčane motivacije", bez puno filozofiranja i priručnika za najroditelja, s Vidom uspjela postići ono što ja, nažalost, nisam.Ključno pitanje jest je li se zbilja odgojna filozofija u odnosu na djecu značajno promijenila? Jesu li djeca drukčija ili je "sve drukčije"? Jesu li danas sva "loša" djeca iz "loših" obitelji? Što je uopće "loša obitelj"? Jesu li današnja djeca primarno neodgojena, razmažena, bolesna ili, jednostavno, "teško odgojiva" generacija za koju povremeno ispadne da nismo pripremljeni? Opći je dojam da se djeca sve više raslojavaju, kako kaže moj prijatelj, kao doboš-torta, posebice u osjetljivim godinama pred kraj osnovne i polaskom u srednju školu. Jedan sloj čine ona "uspješna" djeca, a drugi ona koje društvo smatra uglavnom "neuspješnom, problematičnom, neprilagođenom". Kako postići da se "finom kremom" izbalansiraju ta dva potpuno različita sloja. Nažalost, današnju djecu već u ranim godinama tržište obasipa s toliko puno informacija koje ona jednostavno ne mogu isfiltrirati, odnosno nisu u stanju razlučiti bitno i nebitno. Za informacije smo nekada pitali roditelje ili nastavnike, koji bi onda razdvojili što trebamo u tom trenutku znati, a što je za nas u određenim situacijama neshvatljivo ili neprimjereno. Danas je Google "roditelj" koji djeci nudi sve što žele, a pravi roditelji postaju nebitni, nedovoljno informirani ili nedovoljno pametni da im otvore vrata u svijet. Naši su nas roditelji drukčije odgajali, naučili su nas da poštujemo određene vrijednosti i preuzmemo određene odgovornosti. Novije su generacije prije svega razmažene, današnja su djeca primarno usmjerena prema svojim pravima, a iznimno malo sklona proučavanju svojih obveza.Mi smo pomagali roditeljima, brinuli se o mlađoj braći i sestrama, u školu smo išli pješice, znali smo pokisnuti bez straha od prehlade, kuhali smo i nismo naručivali hranu iz fast fooda, uredno smo, bez nadzora e-dnevnika, odrađivali sve svoje školske obveze. Danas se svi osjećamo kao da su nas naša djeca nadišla na način da mi pratimo njihove upute, a ne oni naše. Odjednom je roditeljstvo postalo pojam koji se proučava, traži određene smjernice, preispitivanja, drukčije pristupe, rad na sebi... Trošimo sate tražeći odgovore, no kad iscrpimo sve mogućnosti, uvijek nam ostaje ona stara dobra tradicionalna metoda, pa tražimo krivca i provodimo "analizu gena". Pitanje je zašto je odjednom postalo tako teško biti roditelj i zašto često, unatoč činjenici da ih jednako odgajate, isto volite, slično kažnjavate ili primjerenije rečeno "korigirate", u konačnici dobijete potpuno različit rezultat od svojih roditelja. Ako ste odgojili uspješno dijete, uspjeh pripada svima, a kada je vaše dijete u očima okoline neuspješno, sva krivnja za to pripada isključivo vama. Možda je najbolji savjet za sve nas roditelje jedna krasna poslovica koju sam čula od svoje psihologinje: Bog je svakome koga je spustio na Zemlju skrojio košuljicu po mjeri i brine se o njemu. Pa ne sekirajte se, svi na kraju nađu svoj put.Dakle, ako uložite puno ljubavi, strepnje, beskrajno puno strpljivosti, neprospavanih noći, suza, povišenih tonova i povremeno osjećaja kao da vam netko srce čupa iz prsa, sigurno ste na pravom putu da postanete odličan roditelj, a vaše dijete uspješna odrasla osoba. Možda bi trebalo djecu vratiti u roditeljsko okrilje, umjesto u okrilje virtualnog svijeta. Da bismo imali uspješnu djecu, potrebno je više osnažiti i ojačati roditelje. I jasno im reći da nisu oni uvijek krivi za sve, velika je odgovornost i na društvu, na nama svima koji smo dio tog društva. Nije nekada loše ni poslušati "starce" koji očito znaju neke vještine puno bolje od nas mlađih. Na kraju je bitno i što uopće podrazumijeva pojam "uspješno dijete", ali to je već tema za neku od idućih kolumni.