Datum objave: 10. srpnja, 2020.
Škola je napokon završila (kakvo olakšanje,) klinci se nastoje maksimalno
zabaviti, roditelji odahnuti. "Virtualna škola“ pojedincima je bila super,
nekima manje super, a većini "užasan napor“ jer najveći je problem roditeljima
bila spoznaja da djeca ne idu u školu, dakle, stalno su im kod kuće, a
adolescenti su bili uglavnom na levelu "sinoć sam opet jutros lega“.Neku večer
raspravljam s Vidom i kažem mu: “Kad misliš doći doma?“ Nekoliko je kuća dalje
od naše, okupila se ekipa iz Zagreba i ulice pa udri brigu na veselje. Vid: "Iza
ponoći, čekamo Lori, koja u ponoć izlazi iz izolacije, pa ćemo se malo još
družiti“. "Molim, kakve izolacije, odmah doma", a Vid naravno, kao vrsni
stručnjak u području "živciraj mater do maksimuma“, kaže: "Pa nema gubu, mama,
samo se sumnjalo na koronu.“ Uz naglasak na ono "samo". Da, klinici imaju
drukčiji pogled nego mi odrasli, pa ono što nama izaziva promjene u ponašanju do
razine ludila jer je netko kovidpozitivan, u djece je to, u najmanju ruku,
normalno.Već i ranije osvrtala sam se na problem stigme kao golemog pritiska na
naše pacijente, velike i male, jer najveći teret stigme nose upravo
psihijatrijski pacijenti, vrlo često i oni koji ih liječe. Čini se ipak da su
predrasude nešto što se znatno, nažalost, proteže kroz naše društvo na način da
sve što je nekomu nepoznato, drukčije ili zbog nekog razloga neprihvatljivo
odmah gura u "obilježi“ ili "spamaj“. Rječnikom mog pubertetlije. Nije lako ovih
dana biti kovidpozitivan pacijent. Najbolje to opisuje jedna moja pacijentica:
"Doslovno ni kantu za smeće ne smijem pogledati prekoputa, a da me netko ne
pogleda kao da sam gubava." Živimo u vremenima kada su predrasude posvuda oko
nas, iako nismo svjesni da i sami sudjelujemo u njima.
Dolaskom u Ameriku u srednju školu prvih sam dana stalno objašnjavala svojim
domaćinima da itekako znam da postoje hladnjak, telefon, perilica posuđa i
rublja, da znam čemu služi i kako izgleda tuš i nadasve da znam čemu služi i
kako se koristi pribor za jelo?! Nosila sam se s predrasuda jer su smatrali da
dolazim iz zemlje koju oni nisu znali naći na zemljopisnoj karti, a kamoli da su
znali nešto više o njoj. Sami sebi dovoljni - istinski je američki pristup.
Nakon prvih devet tjedana, kada sam dobila listić sa svojim ocjenama, moja je
domaćica uredno nazvala moju razrednicu da joj objasni kako se vjerojatno
dogodila nekakva administrativna pogreška jer je nemoguće da ja, "tko zna
odakle“, mogu imati takve ocjene i biti među deset posto najuspješnijih učenika.
Što su predrasude bile veće, moje su ocjene bile bolje. Dalmatinski dišpet,
čisti. Srećom, moji su profesori u Americi bili toliko cool da je iskustvo
školovanja ondje jedan od mojih najboljih životnih poteza. Naime, vrlo sam naglo
i brzo odrasla, preuzela odgovornost za sebe i svoje postupke.
Skloni smo olako bez nekog uporišta ili jasno postavljenih argumenata olako
ljude trpati u ladice, okvire ili im prišiti pridjeve koji im uopće ne pristaju.
Je li u pitanju strah od nepoznatog, model učenja na temelju odgoja, iskustva,
utjecaja okoline ili vremena u kojemu živimo, potrebe uklopiti se među druge, pa
i pod cijenu da obezvrijedimo druge oko sebe... Uglavnom, svatko od nas
zasigurno može naći neki primjer kada je i sam bio metom predrasuda.
Predrasudama su posebno izloženi oni slabiji, ranjiviji, bez nekoga tko im može
uliti osjećaj sigurnosti, a posebno su osjetljiva skupina djeca. Djeca su
najmanje sklona predrasudama, lako se uklope u sva društva, daju više šansi
jedni drugima i manje su podložna osuđivanju po bilo kojoj osnovi. Očito ih tome
s vremenom naučimo mi, odrasli. Često i sama djeca kažu da kada nešto ili nekoga
mrze, jasno znaju samo da mrze, ali ne znaju zašto. Bitno je da mrze. Dakle,
sada se odbačenima osjećaju kovidpozitivni pacijenti, uglavnom se tako osjećaju
psihijatrijski pacijenti, a, ukupno gledajući, svatko od nas bar se jednom u
životu zbog nečijih predrasuda osjećao nevidljivo, umanjeno, obeshrabreno,
utučeno, depresivno, nevažno, bezvrijedno... Mršavi su sigurno svi anoreksični,
debeli su lijeni i samo misle o hrani, plavuše su glupe, žene kratke kose nisu
ženstvene i općenito su muškobanjaste, svi su uredni muškarci gay, Slavonci samo
jedu, Dalmatinci su lijeni i škrti, političari su uglavnom neobrazovani i glupi
i uz to kradu, žene su uglavnom sponzoruše, muškarci ženama ne mogu biti
prijatelji, svaka žena koja napreduje može jedino „preko kreveta“, ako je
lijepa, odmah je i glupa, pametne žene su uglavnom ružne, lijepi muškarci su
sigurno opet gey, uspješni muškarci su sigurno svi psihopati, žene se jedino
cijeni kroz udaju i majčinstvo, žene koje rade sigurno nisu dobre majke, ljudi
iz provincije su uglavnom primitivni, poštenje ne postoji, dobrota ne postoji,
ako si dobar, sigurno si glup, žene su loši vozači, najbolji kuhari su muškarci,
žena ne može nikada biti šef jer su muškarci u tome bolji, žena ne može biti
nadređena muškarcu u poslu... dakle, nemam dovoljno prostora u kolumni za
svakodnevne primjere iz prakse koji nam pokazuju kako u našem društvu svako malo
zapnemo za predrasudu.
Ona koju posebno ne volim glasi: škola određuje nekoga kao čovjeka. Potpuno
pogrešno! Škola proširuje naše vidike, daje nam možda širi uvid u svijet oko
sebe, ali osobno poznajem puno ljudi koji nisu ostvarili vrhunske rezultate u
polju obrazovanja, ali su se itekako ostvarili u drugim područjima, svojim
radom, marljivošću, ustrajnošću, golemom požrtvovnošću i, prije svega, željom za
boljim. Iako je to od njih malo tko očekivao, postigli su uspjeh i za sebe i za
druge oko sebe. Dakle, odijelo uistinu ne čini čovjeka. Čini ga njegova
unutarnja ljepota i ponajprije dobrota. Koja je danas također stigmatizirana. A
svima itekako potrebna.