Legenda kaže kako običaj propuštanja žena da prve prođu kroz vrata vodi podrijetlo još iz kamenog doba. Naši su predci, navodno, tako provjeravali ima li u pećini medvjeda. E sad, je li to zbog toga što su žene u to vrijeme bile fizički snažnije, pa je i medvjed uzmicao pred njima, ili su bile manje važne, pa je, eto, manja šteta ako pojede neku od njih nego muškarca. Dakle, nejasna je sama metodologija kojom se provjeravalo sigurnosno okruženje pećine...I krene priča o jednom fenomenu o kojem u posljednje vrijeme sve češće slušam u svom privatno-poslovnom okruženju. Zašto sve više žena "uzdržava" muškarce? Kažu, to je postalo normalno. Gotovo kao ono kako je posve u redu da muškarci imaju 20 i nešto sitno godina mlađu ženu, a s druge je strane sablažnjivo, na rubu za kamenovanje, ako žena ima 20 i sitno mlađeg tipa.S jedne je strane sasvim normalno "održati tradiciju" da je prihvatljivo kada je muškarac stariji od žene, podrazumijevajući kako je zacijelo i zreliji. Prosudite sami koliko je to realno. S druge strane, uvodi se novi fenomen u tu istu tradiciju da, osim što je muškarac glava kuće, sve ostali dijelove tijela na životu treba držati žena, dakle posvema je u današnje vrijeme normalno da žena uredno odrađuje više poslova (jer, eto, mi imamo gen za multitasking), odrađuje golem broj prekovremenih sati (prirodno manje spavamo, kriva je biologija) ili usput dodatno sebi na leđa natovarimo i druge poslove kako bi financijska situacija u konačnici bila u plusu (možemo mi to, izborile smo se za to - citiram svog umnog kolegu).S druge strane, neprihvatljivo je od nas da ne razumijemo potrebu za muškim odmorom, spavanjem na trosjedu, igranjem igrica, beskrajnim gledanjem nogometa, tenisa, plivanja, rukometa.., bilo čega što se ubraja u rubriku "samo za muški spol". Da ne razmijemo potrebu za muškim druženjem i podrškom zbog istog tog ženskog nerazumijevanja.Dan je uistinu postao pretijesan. Kako ugurati u njega sve što bi svaka žena "trebala" kako bi na kraju dana, kada napokon legne u krevet, mogla zaključiti "kako si nema što predbaciti". Jer su svi namireni, napojeni, nahranjeni, jednostavno - posluženi. Nevjerojatna je ta naša potreba za dokazivanjem, gotovo do razine da, i kada sam ispričala legendu o ženi i pećini, moja draga frendica to komentira riječima "pa medvjed bi sigurno izvukao deblji kraj".Kakva teška zabluda! Dakle, izlazim kad hoću umjesto da uredno pričekam da mi otvore vrata. Ma kakvi, uporno se guram, otvaram vrata da kolega prođe ispred mene jer smo, eto, mi ravnopravni pa nema potrebe da on to učini meni, da mi slučajno plati kavu, povuče stolicu, ulije sok u čašu... Sve ja to mogu sama, odnosno sve mi to možemo same, jer smo jednako snažne, jednako čvrste i nejednako dosljedne da u ta 24 sata uguramo pola toga da nam oni odrade.U svakoj priči ima izuzetaka, pa tako i u ovoj, ali nekako u posljednje vrijeme svaka moja frendica gotovo na svakoj našoj kavi ima potrebu izreći sljedeću misao: "Samo da već krenu s kloniranjem, odmah bih klonirala još nekoliko sebe." Jedna bi kuhala, druga spremala, treća dadiljala djecu, četvrta tetošila muža, peta bi si našla nekoga za relaks, šesta bi išla na posao, sedma plaćala račune, osma se brinula o rodbini..., a ni jedna da nam osigura vrijeme za nas.U jednoj drugoj legendi, koju je meni znala prepričavati i moja baka, glavna je junakinja bila žena koja je cijeli dan spremala kuću, kuhala, glačala, glancala, a kad bi joj suprug došao kući, sva bi ga ozarena upitala: "Pogledaj oko sebe, kako je sve divno, sve se sjaji. Eto, ako nešto ne valja, slobodno možeš pljunuti na to." I on je mrtav-hladan pljunuo na nju, jer je u njegovim očima blistalo sve osim te marljive žene!?Većina žena pada s nogu u toj silnoj potrebi dokazivanja da mogu sve same, da su supermame, superžene, superprijateljice, superkolegice, superljubavnice.... Malo je koja dovoljno mudra i odlučna da nešto od toga prelije na onog s kojim dijeli životni teritorij.Nas se tri mjesecima dogovaramo za kavu, uredno se pokušavamo uskladiti, pregledavamo te svoje rasporede, rokovnike, pametne telefone, premještamo stalno to naše druženje i na kraju, kada se napokon susretnemo, sve tri imamo istu želju: vrijeme za sebe, vrijeme da se naspavamo, odmorimo i da učinimo nešto lijepo za sebe. Bez osjećaja da radimo nešto pogrešno, da se ne osjećamo loše što u svakoj minuti svog života ne radimo nešto za drugoga. Žene mogu sve, ali nema potrebe za tim, zato i imamo partnere da nam pomognu. Samo im moramo reći da to od njih očekujemo.I sasvim je u redu da nam muškarac otvori vrata, natoči piće, drži kišobran, ogrne nas svojim kaputom kada je hladno... Posve damski i ženstveno, čak i za svakodnevne superjunakinje.