Cijeli se koncept rada u moj struci temelji na emocijama, proučavanju kako one djeluju na naše male pacijente, kako se oni nose s njima, možda bolje reći kako se ne nose s njima. Kada su klinci u pitanju, emocije dobivaju novo značenje, posebno, teško, prenaglašeno, povremeno razumljivo, većinom teško razumljivo, ali nadasve, vrlo često, inspirativno i afirmativno.

Nedavno mi je u uhu ostala dosjetka meni drage osobe da posjeduje "emocije koje nemaju svrhu." Moram priznati kako još promišljam o izrečenome, jer emocije, prije svega, imaju svrhu, dakle nejasan mi je koncept kako imaš emocije a da nemaju svrhu. Često znam reći da sam najbolje i najsmislenije stvari (ako može nešto biti smislenije) čula u svakodnevnom radu s djecom, adolescentima, koji su često "prekriveni ogrtačem" njima teško razumljivih unutarnjih emotivnih stanja, pa imaju neodgodivu potrebu objasniti mi svrhu svojih emocija. Ili traže da mi njima pokušamo objasniti ili ih bar razumjeti zašto su emocije često tako "teške" za izdržati, ponekad tolike da doslovno život znače. Nažalost, zbog nekih takvih neizdrživih unutarnjih stanja, klinci često misle da je "život glup, nema smisla, sve je bez veze ili je sivo." "Moj je problem", kaže klinac "to što sam previše emotivan", pa uzdahne, uvuče se u ramena i pogleda u pod jer, eto, to je najgora osobina koju može imati. Gotovo pa ga je stid jer je, eto, "teški emotivac".Zapravo, dijelom je u pravu: biti emotivan, osjećati, upijati, opažati oko sebe, promišljati o sebi, o drugima, osluhnuti svijet, željeti da i svijet osjeti nas, danas se često smatra slabošću. Biti agresivan, naporan, nasrtljiv, bez nekih moralnih vrijednosti, bez osjećaja za druge, grabiti bez zaustavljanja, pa i po cijenu da pregazimo nečije emocije postalo je must have u odrastanju i način kako se uklopiti. Pitam jednog studenta davno da mi objasni pojam "empatija" (suosjećanje za druge). On mrtav-hladan i silno samouvjeren kaže: "To je kada vam netko nije simpatičan."Često me pitaju zašto se toliko trudim osvijestiti u javnosti koliko je važno mentalno zdravlje djece, koliko je općenito važno održavati mentalnu higijenu, raditi sustavno na sebi. Lakše je prenijeti znanje iz matematike ili kemije, teže je dijete naučiti da voli sebe, da se cijeni, poštuje, uvažava i da je sebi bitno. Da bi mogao znati kako voljeti druge oko sebe, potpuno, široko, nesebično, nesputano, bezuvjetno, potrebno je naučiti voljeti sebe, što je jedan od najvećih izazova s kojima se velika većina ljudi suočava. Većina djece jasno odgovara da im u životu nikada netko nije rekao da ih voli. Nažalost, naša je praksa pokazala kako se mnoga djeca osjećaju nevoljeno, misle da nisu nikome bitna, da su nevidljiva, da jedino ako su odlični učenici ili postižu vrhunske rezultate mogu biti dostojna da budu voljena... Znam, nije realno, ali je takvo njihovo dječje promišljanje. Nije bitno jesu li na nogama patike od 1200 kuna i u ruci najnoviji mobitel s liste. Jednom sam pitala jednog tatu je li ikada u životu rekao sinu da ga voli. On mi uputi pogled tipa "jesu li njoj danas sve na broju" pa nakon nekoliko sekundi promišljanja kratko odgovori: "Nisam, zašto bih? Pa on to zna, kao da je meni moj otac govorio da me voli. Svašta, doktorice! Pa vidi kakav sam ispao." O tom bi se dalo raspravljati, kako je ispao. Poanta je u tome da on misli kako to njegov tata podrazumijeva da ga voli. E pa klinci to ne znaju! Oni žele biti sigurni da ih mi volimo, da se brinemo, da su nam posebni i kad imaju jedinice, kada nam živce kidaju milimetar po milimetar i kada mislimo kako je život prije njih bio manje kompliciran... Da ne možemo bez tih njihovih mudrih glava, bez tih lica u kojima u jednom trenutku možemo točno osvijestiti sebe. Naime, kada pomnije proučite pokrete, govor, ponašanje i stav, kao da vidite sebe prije puno, puno godina. I vjerojatno ste imali isti takav stav: da me bar nekad zagrli i kaže da me voli, samo to.Pod snažnim dojmom dječjih priča i načina na koji me oni potiču da i ja promišljam o sebi kao roditelju, jedan sam dan došla s posla i s vrata rekla Niki i Vidu: "Što ja vas dvoje volim!" Pogledaju se međusobno, pogledaju mene i nakon nekoliko sekundi Vid kaže sestri: "Ma pusti ju, opet neka njena glupost s Psihe! No pritom mu je lice ozareno kao da sam rekla neku čarobnu riječ koja je oboje obasjala toplinom. Lice ih je odalo, kao što tijelo svakodnevno odaje kakve su naše emocije. Služe nam da kontaktiramo s okolinom, da se propitujemo o svemu, da osjetimo sebe i druge oko sebe, da ćutimo ljepotu života u punom smislu.Dakle, da se vratim na početak priče, biti emotivan znači da svaka emocija ima svoju svrhu, samo ju treba prepoznati. Onaj tko nije prepoznao svrhu vaše emocije i vas, ima još dug put do spoznaje kako je lijepo kada netko u ovim vremenima negdje u svom srcu ima djelić za vas. Ako nas itko može naučiti paleti emocija koje nas mogu obogatiti, to su sigurno naša djeca. Od rane im dobi ukazujte na važnost emocija, činjenicu da nije sramota ni slabost pokazivati ih, pa da svi skupa imamo šansu popraviti ovaj "savršeno neemotivni" svijet. I u ovoj su se pandemiji svi otrijeznili i shvatili kako "male stvari čine život boljim." Dakle, da bi nam budućnost bila svijetla i lijepa, naučite vašu djecu da vole. I da se osjećaju voljenima. Svaka emocija prije ili kasnije nađe svoj put, poanta je samo u tome koje je krajnje odredište. Pa čak i ako ste ga promašili, vrijedilo je, naučilo vas je da ste ljudsko biće, bez obzira na onog tko vas nije prepoznao. To je njegov ili njezin problem.