Charles Dickens davno jednom je rekao da svatko od nas bar jednom u životu može biti ili će biti psihijatrijski pacijent. Sam je imao prilično težak i još od rane dobi mukotrpan proboj kroz brojne životne nedaće, koje možda i najbolje osvjetljavaju pojedini likovi u njegovim svima poznatim romanima. Sigurno svi dobro znamo sudbinu Oliwera Twista, ali malo će tko od nas sebi priznati da i danas, nažalost, neka djeca dijele sudbinu književnog junaka.

Zašto sam se sjetila upravo njega?Nedavno sam u novinama pročitala kako je ženu uzrujalo jer su zaraženoga vatrogasca smjestili u Domu u Gospiću, ružno ga je napala jer je on zbog nemogućnosti da bude smješten kod kuće izmješten u studentsko-đački dom, u samoizolaciju. Dakle… prijetnja za njezinu sigurnost i mir "u glavi“. Dakle… ponovno stigma o kojoj bi posebno imali što reći duševni pacijent, a posebno djeca koja se liječe ili su u tretmanima po psihologu ili psihijatru. Dakle... sve ćemo oprostiti. Osim uspjeha ili činjenice da je netko drukčiji, u ovom je slučaju čovjek koji svakodnevno spašava ljudske živote sumnjiv na zarazu koronavirusom, pa je, eto, dok je spašavao tuđe živote, postao od junaka, prema njezinu viđenju, "nepoželjan“. Kao, uostalom, psihijatrijski pacijenti, ljudi koji pate u "duši“ i kao takvi, nažalost, teško mogu jednakovrijedno braniti svoja prava, među njima i pravo na jednakovrijedan život. Zacijelo bi se isto moglo odraziti i na zdravstveno osoblje i sve druge koji sada sudjeluju u zajedničkoj strategiji suočavanja s virusom. Dakle, super, sve i sve pet, ali, molim vas, ne dolazite blizu nas. Drukčiji ste. Sve što je drukčije automatski je odmah za osudu u društvu koje inače misli da je moderno i prosvijećeno, ali zapravo je sklono olako etiketirati slabije i drukčije, posebno u kategoriji djece. Nerijetko su moji kolege oni "koji liječe ludu djecu“, "ako ne budeš dobar, ići ćeš psihijatru jer je on doktor za lude“, govore, a vrlo često naši pacijenti moraju proći dodatne torture na svim razinama da bi dokazali "da su jednako vrijedna kao i ostala djeca“... Dakle, stigma naša svakidašnja!Prije više godina uoči polaska na godišnji odmor Nika i ja vozimo se automobilom kroz jednu ulicu i negdje oko podne kažem joj: - Vidim li ja dobro? Izišla sam, doduše, iz dežurstva, ali nisam toliko umorna da mi se priviđa. Ona: - Mama, je l‘ se tebi čini da na zebri sada hoda momak u bolničkoj pidžami i klompama? Dakle, scena kao iz Almodovarova filma: podne, križanje, sunce upeklo krajem srpnja, a on u bolničkoj pidžami, mršav, mlad, upadljiva izgleda, prelazi cestu preko crvenog, pogleda uperena tko zna kamo, i samo ide… Posebno je zastrašujuće iskustvo činjenica da ljudi prolaze pokraj njega, pretvaraju se da je nevidljiv, automobili jure pokraj njega, on jednostavno ne postoji. Okreće glavu, dakle, vidimo ga Nika i ja, a mala je vjerojatnost da obje haluciniramo. Približim se, shvatim da je to pacijent koji je vjerojatno otišao s naše Psihijatrije, nazovem kolege koji su već u međuvremenu obavijestili koga treba u takvim situacijama (otvoreni smo sustav liječenja i takve se stvari događaju). Problem je što smo "zatvoreni sustav" u glavi. Dakle, u tom je trenutku nečije dijete bilo vani, samo, bolesno, nezaštićeno, a ljudi su se pretvarali da to nije njihov problem. Nažalost, lakše je nešto ili nekoga osuditi ili se pretvarati da nešto ili netko ne postoji. Da je to nešto što ne dotiče nas, jer smo imuni na to, ne znajući u biti koliko smo krhki i kako je nekada malo potrebno da se "razbijemo na 1000 komadića“. Sretni su oni koje ima "tko pokupiti“ u tim trenutcima.Pojedine ljude, nažalost, često nema tko osnažiti, potaknuti na bolje, osigurati im podršku u situacijama kada ih život ne štedi, baš suprotno, pokazao im je svu žestinu nedaća. Posebno je teško djeci. Ne odrastaju sva u idealnim uvjetima, a i pitanje je što idealno i znači. Lako je spotaknuti se o brdo neispunjenih dječjih maštarija, vršnjačkog neprihvaćanja, razvrgnutih ljubavi, loših ocjena, ružnih riječi, osjećaja da nisu voljena, željena, roditeljskih poteškoća, smrti roditelja, bolesti roditelja, raznih načina zlostavljanja, osjećaja "nigdje ne pripadam i nitko me ne treba“… I nije da je to samo nečije tuđe dijete, lako je u jednom trenu da to bude i vaše dijete. Nitko od nas nema jamstveni list koji potvrđuje da smo od stijene sazdani i da u jednom trenutku "bol u srcu“ neće biti tolika da će nam oduzeti razum, snagu, hrabrost, želju, ili jednostavno volju za životom.Upravo zbog toga, ako itko razumije onog vatrogasca s početka priče, to su pacijenti sa psihičkim smetnjama, posebno djeca i mladi, jer je to djelokrug mog užeg rada. Sada u pandemiji ovog virusa i oni su na neki način, indirektno, stigmatizirani, ne idu u školu kao mi nekada, osuđeni su na stalni boravak u zatvorenim domovima, nemaju kontakte sa svojim vršnjacima, ne mogu voljeti na blizinu, već uglavnom virtualnim putem, jednostavno im je, kao i svima, život iznenadno stao. Samo što jednom u životu imaš 16, 17 ili 18 godina. Ostale su sve u biti "copy paste“, uz minimalne varijacije na zadanu temu.Najlakše je nalijepiti nekome etiketu, teže je biti društveno osviješten i shvatiti kako se vrijednost svakog društva ponajprije mjeri načinom skrbi o onima koji su najranjiviji, a to su ljudi sa psihičkim poteškoćama, posebice djeca. Sada promislite kako je imati psihičku bolesti i biti COVID pozitivan. Na nama je da tu djelujemo. Ohrabrujuće, motivirajuće i ljudski."Nema dobre ili loše djece, ima samo obeshrabrene ili ohrabrene djece“, rekao je Popkin. E, pa na nama je da odaberemo kako želimo da odrastaju.