Stalno čujem ovih dana: kad ovo prestane učinit ću ovo ili ono, neću više ovo ili ono, ili sve ću, samo neću više tako…, i tako unedogled. Doslovce kao da će nam, eto, "korona“ napokon potaknuti "generalku u glavi“, i nakon nje sve će biti drukčije. Bit ćemo bolji, duhovniji, empatičniji, miroljubiviji, skrbit ćemo jedni o drugima, brinuti o našim starijima, o našim najosjetljivijima, volontirat ćemo, brinuti o djeci, o ekologiji, razvrstavati otpad, paziti na zdravu hranu, čist prostor, zrak, brinuti o zlostavljanoj djeci, ženama, muževima, donirati, i da, sjetit ćemo se da ipak trebamo zdravstveno osoblje, da ipak ti liječnici i medicinske sestre - nečemu služe.

Prije nekoliko mjeseci sa svojom sam dobrom prijateljicom upravo o temi "ljudi nisu više normalni“ imala vrlo zanimljiv razgovor koji se završio tako da sam ja razmišljala vratiti se u Zaostrog i održavati obiteljski maslinik, a njezina je ideja bila baviti se dizajniranjem cipela. Zanimljivo, obje smo liječnice. Druga je moja draga prijateljica silno željela otvoriti OPG, a treća je razmišljala po principu "najbolje je ne raditi više ništa“.Razlog - "moralna dekadencija" i osjećaj da radio ili ne radio, sve ti dođe na isto, nema sustava kvalitetnih vrijednosti, dobro se smatra slabošću, dobar je odgoj izišao iz mode, a pokazati suosjećanje ravno je suicidalnom promišljanju. Dakle, sve četiri smo u godinama kada nam je ponestalo inspiracije za mijenjati svijet, jedino možemo početi mijenjati sebe da bismo uspjele preživjeti takav svijet i okruženje. Usput, jako volim zemlju, rad na zemlji, i do faksa sam uredno pomagala roditeljima u Metkoviću, pa znam o čemu govorim. Zahvaljujući tome uspjela sam se školovati u Americi."Korona" nas sada kao mijenja, utječe na našu savjest, na naš superego, popravljamo se, želimo biti dobri ljudi. Brojne pozitivne vibre ovih su dana usmjerene na to "kad jednom ovo prođe sve će biti drukčije, i sve ću iz temelja mijenjati“. Kao odluke iza Nove godine, koje već 2. siječnja više nisu "in“. Život nije lagan, zato volim opis mog frenda koji kaže: "Kate, život ti je kao torta, red tvrdog biskvita, pa malo kreme, pa opet red tvrdog biskvita, malo kreme, malo šlaga“, Živa istina! Najbolji su nam pokazatelj protoka vremena naša djeca, ne naše bore, ni mišići koji baš gravitacijski nisu posloženi, ni misaoni tijek koji možda nije tako hitar kao ranije... Mi smo i prije epidemije bili socijalno izolirani, sveli smo se na komunikaciju kroz viber, messenger, Face, Twiter, Instagram, jer smo u užurbanom ritmu zaključili da je tako najlakše održavati vezu s dragim ljudima. Onda shvatiš odjednom da ti nedostaju glas i lice tih dragih ljudi, pa ih nazoveš, pokušaš možda i popiti neku kavu, vidjeti ih, jer mi smo primarno socijalna bića koja prije svega imaju potrebu za kontaktom i dodirom.Dakle, vozim ja (nakon godinu dana "hibernacije“) svoj bicikl sama po gradu da malo dođem k sebi, jer izolacija s dvoje u pubertetu kod kuće ima čudan učinak i na mene, pa mi treba malo vjetra u glavi. Odjednom shvatim da mi ovo vrijeme sada čak i godi. Opažam ljepote grada koje mi inače promiču, osluškujem sebe, svoje želje, misli, odjednom mi odgovara da nema mnogo ljudi, da je grad tiši, da mi telefon ne zvoni 500 puta, da ne križam stavke u svom rokovniku, da kao nekad u djetinjstvu samo vozim taj bicikl i uživam u činjenici da je dan lijep, mirisi čarobni, boje predivne, ljudi mirni, a sunce takvo da me ne opali u glavu. Osjećaj slobode i suživota s prirodom. Neprocjenjivo.Usput naletim na jednog djedu, prodaje narcise ispred bolnice. Nadrealistična slika, on onako mršav, star, pogrbljen, s kapom na glavi, prodaje narcise, uokolo nema nikoga, a meni se odjednom stegne u prsima. Sjetim se svojih roditelja. Posljednji put vidjeli smo se kratko u ožujku, jer u zadnjih 30 godina viđamo se dvaput ili triput na godinu. Kao nikada do tada plakala sam cijelim putem do Osijeka. Uvijek osvijestim to da i oni stare, iako sam ih ja zamrznula na onaj trenutak od prije 30 godina kada sam otišla od kuće sa 17 godina. Svjesna sam da stare, svaki se put zapitam hoću li ih opet vidjeti. I onda me toliko stegne u prsima pa do Splita šutim, do Zadra već objašnjavam da me žulja leća u oku, a do Zagreba sam već, kako kaže moj Vid - negledljiva. Volim oba moja grada, i Metković i Osijek u kojemu sam sve najvažnije postigla, ali kada se čovjek pogleda unatrag, onoga trena kada izgubite roditelje shvatite da ste prestali biti "nečije dijete“. A nema ništa ljepše nego biti dijete!Zato, ako smo sada u situaciji u kojoj jesmo, onda onima kojima to već niste, recite da ih volite, ali posebno to kažite svojim roditeljima. Napišite im pismo, pošaljite, neka i oni vama napišu pismo, a ne poruke preko vibera, jer ćete jednog dana, dok ih budete čitali, osjećati toplinu koju vam nitko drugi ne može dati. Kao i ja. Dok otvaram pakete koje moji s ljubavlju šalju u Osijek. I zbog kojih poštar svaki put poludi jer su preteški. Kad ih otvorim, u tom trenutku kao da sam otvorila kutiju sa svim mirisima moga djetinjstva, i tog trenutka sam s njima. Prepoznajem, ma točno znam redoslijed pakiranja koji samo moj tata zna. Još od studentskih dana. Kada su paketi dolazili u studentski dom. Čak i neke kutije čuvam. Neprocjenjive su.Dakle, sada je vrijeme da pokažete svojoj djeci koliko vi volite i pazite svoje roditelje. Pa će i oni jednog dana i vas. Ne zbog korone, nego zbog toga što nema ništa ljepše nego biti čovjek, u punom smislu te riječi. “Dobro se dobrim vraća.” Ne nužno, ali nije bitno. Bitno je da ste vi u miru sami sa sobom.