Znam da ovih dana kruže memovi kao: "potraje li dugo ova samoizolacija, svi ćemo se međusobno u kući poubijati“ ili "ako se nastavi ova situacija, prije će roditelji izmisliti cjepivo nego stručnjaci"... Misao vodilja je da nam je svima u ovim situacijama teško izbalansirati "suživot“ nas i naših klinaca. Realno, nije do njih, do nas je, jer mi odrasli naprasno i bez upozorenja odjednom smo im uskratili pravo da budu ono što najbolje i znaju, da budu djeca. Dakle, srećom da još imamo smisla za humor, da i dalje dokazujemo koliko smo kreativni, maštoviti i prije svega u ovoj iznimno stresnoj situaciji još uvijek spremni okrenuti situaciju na način "što nas ne ubije, ojača nas“. Većinu.

Dakle, da se ne lažemo, kao i uvijek, tko je bio čovjek, bit će i dalje čovjek, i to još bolji, a tko nije, bit će i dalje nečovjek, samo u malo drukčijem redizajniranom modelu. I sama kao majka imam ujutro istu misao u glavi: "Nastavi li se ova samoizolacija, majke mi mile, selim se iz kuće.“ Onda me, naravno, utješe prijateljice, jedino, nemamo kamo, samoizolacija znači iznimno društveno odgovorno ponašanje i nemogućnost bilo kakvih bližih kontakata. Ali, hvala Bogu na Viberu i sličnim platformama, pa se bar kroz njih možemo nekako kroz "grupnu podršku“ samoizolirati. U svemu lošem mora biti uvijek i nešto dobroga. I u ovoj iznimno teškoj, iznenadnoj, neočekivanoj i primarno opasnoj za život situaciji najlakše je tražiti dlaku u jajetu i misliti "sve je loše, gotovi smo, nema nam spasa, umrijet ćemo...“ Naravno da sve u životu ima svoj početak i kraj, prolazi, proći će i ovo, ovisno o tome koliko se sada svi zbrojimo i nastojimo maksimalno u danim okolnostima ostati mirne glave i izvući se jače podebljanih živčanih stanica. Za jedno 30 godina, kao ona dva muppetovca s balkona, pričat ćemo svojoj djeci i unucima kako je to bilo kada je bila "era korone“.Da se ne lažemo, bojim se i ja, svako jutro prvo poželim da smo svi živi, da se nitko nije razbolio, da nitko nije gladan, tužan, jadan, nesretan (moji najdraži i oni koji mi možda nisu dragi, ali to nije razlog da im ne bude dobro, jer jedino ako nam svima bude dobro, život dalje ima smisla).Dakle... djeca u kući i prisilna samoizolacija.Tek sada sam i sama shvatila koliko se mi zapravo u kući međusobno tijekom godine ne viđamo, u hodu se razilazimo, prolazimo jedni pokraj drugih, u žurbi, povremena neka konverzacija tipa "trebam lovu, idem na trening, moram na instrukcije, što ima za jesti, idem u kino, idem na kavu, nema škole, ima škole, pusti me na miru, naporna si, dosadna si…“ i sigurno je to tajna "da je situacija prividno bila pod kontrolom“. Različiti je vremenski ritam umanjio zacijelo rizik da se "međusobno ne poubijamo“ na opciju prihvatljiv. E, sada su se potomci vratili kući. Neki s fakulteta, neki iz škola, a neki iz svojih podstanarskih stanova. Obitelj je sada na prvom mjestu!Većini se čini da imaju u kući "tempirane bombe“ jer kako osigurati "da ovaj od 17 godina ne iziđe van, da ne odvježba svoju rutinu ili da kriomice s frendom ne zapali jednu na klupi“. OK. U ovim okolnostima postoje moratoriji na neke stvari. Ali... pravila igre postavljaju roditelji, odnosno Krizni stožer, a u kući smo sada mi roditelji "krizni stožer“, pa ako želimo da nas poslušaju, možda da im i olakšamo taj boravak.

Anksiozan roditelj automatski je anksiozno dijete. Djeca nas stalno promatraju, prate naše reakcije, mi im dajemo osjećaj sigurnosti, nadu, povjerenje, mi smo i "kanta za sve njihove frustracije“ (nije ugodno, ali je tako). I oni znaju da je opasno, ali negdje na našem licu traže mali znak da će sve biti dobro. Da će proći, da će uskoro moći biti ono što primarno jesu: djeca. Nemojte uopće ni misliti da ako imaju dva metra i 100 kg i 17 godina da u toj glavi i dalje nije mozak djeteta. Da mi se čitatelji ne naljute, posebno su "nježnija skupina“ dečki. Iako možda mislite da su "taf“, i oni trebaju toplu riječ, smirenu rečenicu, nježan pogled i stav “bit će dobro, zajedno smo kao obitelj u svemu ovome, proći će, trebamo svi biti strpljivi, pokazati međusobno razumijevanje, nastojati preživjeti sve izazove, ali uz određena pravila i rutinu“. U ovoj situaciji najmanje nam koristi ljutnja, međusobne optužbe i izvlačenja svih kostura iz ormara. Sada je vrijeme biti razuman, i to obostrano. Roditelji prije svega trebaju djeci objasniti, u skladu s njihovom dobi, što se događa. Shvatit će! Dobro je da su uključeni u obrazovni sustav, pa makar i kroz virtualni model, jer klincima je važno održati rutinu s vršnjacima. Znam da im je teško uskladiti ritam, odlaze kasno spavati, bude se kasno, doslovno po onoj "sinoć sam opet jutros lega“. Strpljivo, ali i odlučno tražite određeni slijed aktivnosti: ustajanje, higijena, doručak, učenje, neka aktivnost koja ih raduje, opušta, ručak, pa opet škola… I, naravno, moraju imati kontakte s vršnjacima. Oni su ti koji ih sada snaže, smiruju, daju osjećaj da život nije stao, njima se povjeravaju, lakše dijele svoje strahove, smanjuju osjećaj izoliranosti... Objasnite im da život nije stao, samo se malo "redizajnirao“. U svemu ovome što nam se sada čini da nema smisla, itekako ima smisla. Jer već danas svi mislimo kako nam je nedavno bilo tako dobro. Samo nismo toga bili svjesni. Jer je bilo u rubrici "podrazumijeva se“. Možda sada i sama bolje shvaćam mog legu koji je davno rekao kako u životu samo želi da mu je sve rutina. Bez stresa i krivina. Eto…težimo onoj nedavnoj rutini. I nastojmo biti prije svega ljudi. Sada uglavnom živimo tako da je "sreća odgođena za neka druga vremena“. Koliko god sada mislimo da je sve besmisleno, okrenite se oko sebe.Sada je prava prilika i smisao u besmislu da bolje upoznate svoju djecu. I ona vas.

 

Piše: Izv. prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković, dr. med., specijalist psihijatar i subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije