Nekada imam osjećaj da naš grad ima više automobila nego stanovnika. To najbolje vidite kada se trebate negdje parkirati. Ja imam problem s cijenom parkinga pa ću se radije malo prošetati, ali ću svoj automobil ostaviti na sat vremena za dvije kune.

Radije koji korak više nego platiti dvostruko. I onda nema nervoze. Malo pričekaš kod Zeke ili u Rupi i uvijek netko ode, obavio je svoje i sada je red na tebe da smjestiš svoj automobil. Ako si se odlučio negdje popiti kavu, na nekoj od terasa, samo gledaš što sve prolazi pokraj tebe. Marke automobila za koje nikada nisi čuo do onih dobro poznatih skupih jurilica. A unutra klinci ili oni malo stariji, u svakom slučaju dobro za pogledati. A što znamo o tim autima koji prolaze mimo nas? Gotovo ništa. Struka kaže da Hrvati voze sve starije i starije automobile, pa ako pogledaš neka dobro poznata prodajna mjesta za ove limene ljubimce, utvrdit ćeš, što su već i drugi napravili, da je prosječna starost tih automobila koji se prodaju viša od devet godina. Star je nekome, zašto onda nije i nama? Sve ovisi o tome što tražiš i, naravno, platežnoj moći pojedinca. Poznata je uzrečica da svaka roba ima svoga kupca, pa tako i toliko stari automobili. I što je veoma bitno, svi su oni prešli puno više od sto tisuća kilometara.
Sjetimo se onih vremena od prije 91. Samo je jedna tvornica u bivšoj Jugoslaviji proizvodila automobile, zapravo dvije. Jedan od nama najpoznatijih bio je fićo. Koje li sreće kad je netko mogao kupiti fiću. To nije bilo tako jednostavno. Više je bilo zainteresiranih nego što je Zastava mogla proizvesti u određenoj godini. Pa kako smo skloni potražiti koju vezu, tako je i fićo stigao pred našu kuću. Inače, za one koji su možda zaboravili, proizvodnja fiće počela je davne 1955. godine i trajala nekih tridesetak godina. Jedan naš Osječanin, bivši osobni vozač, sada u poodmakloj dobi, još uvijek vozi svog fiću i uspijeva ga registrirati svake godine. Ima problem jer nema pojas, a u to vrijeme automobili su se i proizvodili bez pojasa, pa zapravo nema problem. Uredno ga parkira u svoj hodnik pa tako nije izložen vremenskim nepogodama.
Poslije fiće na red je za proizvodnju došla Zastava 101. Kakav je to luksuz bio. Trebalo je jako puno odricanja da bi se uopće bilo u stanju kupiti taj automobil. Za njega ti je trebalo više od trideset prosječnih mjesečnih plaća pod uvjetom da ni za što drugo ne trošiš i auto je bio tvoj. Imali smo i Yugo 45 Koral pa onda i peglicu.
Vratimo se na naše ceste danas. Ne možete više vidjeti ili gotovo da ne možete ni jedan od tih modela. Krenuo je uvoz starih automobila i sve je izgledalo puno ljepše kada si mogao sjesti u nešto udobnije, oku prihvatljivije, a i krediti su polako krenuli. Bili su skupi, čak preskupi, uostalom kao i stambeni krediti s kamatnom stopom od dvanaest posto. Nismo znali za drukčije, pa nam je sve to bilo normalno. Svijest ljudi se ipak mijenja. Sve češće vidimo one koji za kraće putovanje koriste bicikle, a i biciklističke staze su nam sve dostupnije. Izbor je na nama.