Svi znamo za staru izreku da svaka roba ima svoga kupca, istina, samo treba znati kome i na koji način doći do kupca ove robe koja vama više stvarno ne treba.Zatrpani su vam garderobni ormari, stalno donosite nešto novo iz neke akcije, sezonskog sniženja i gomilanje se nastavlja. U jednom trenutku donesete odluku da je dosta i da se morate riješiti one robe koja vam stvarno više ne treba. Onda se počnete raspitivati gdje je možete darivati, gdje odnijeti, a da ne završi u nekom kontejneru. Dobivate različite upute od poznanika i prijatelja, i na kraju od toga nema ništa, ili gotovo ništa. Onda vam se još i dogodi da morate isprazniti cijelu kuću i sve ono što je u toj kući skupljano nekoliko desetljeća. I svaki obilazak znači razočaranje, jer ne znate što činiti. I onda sasvim slučajno dogodi se jedan list papira ubačen u vaš poštanski sandučić s točno definiranim stvarima koje netko otkupljuje. To su sve sitni komadi namještaja, perilice rublja, peći na kruto gorivo, različite vrste nakita, uglavnom bižuterije, komadi starog željeza, plinske boce te sve ostalo što je sitno. Namještaj u ovo nije uključen. I onda vam dođe dvoje ljudi, mlađih, pregledaju sve što imate za odbaciti, ponude vam neku cijenu, dogovorite iznos koji je prihvatljiv za obje strane i počne čišćenje. Kutije, vreće za smeće, trpa se, slaže, i u jednom trenutku počinje odvoz i tako jedan po jedan, četiri kombija odvoze ono od čega vas je boljela glava, jer niste znali što učiniti kako ne bi završilo u iznajmljenom kontejneru za smeće.Nije neka novost, ali u svijetu je sve više priča o tome kako trebamo paziti na okoliš, biti svjesni da smo mi ti koji zagađujemo zemlju i trpamo u nju što nam padne na pamet. I onda su se bogati dosjetili da bi bilo dobro i korisno otvoriti neke centre koje bi nazvali "Robnim kućama budućnosti". Bile bi pristojno uređene, s ljubaznim osobljem, i prodavali bi korištene odjevne predmete i obuću prema značajno nižim cijenama nego što su one u redovnoj prodaji. Upravo su Šveđani i Nijemci, vođeni činjenicom da se 40 % odjeće iz naših garderoba ne nosi, ili se rijetko nosi. Sve se to odjene jednom, ili nijednom, i onda se odlaže i premeće u sve moguće rupe koje se mogu pronaći, a da se s tim ne srećemo baš često. Jer to često znači da će nas kad-tad "ubosti u oči" i natjerati da riješimo problem kako god znamo i umijemo. Sve bi to trebalo završiti u dućanima budućnosti, jer nije svatko spreman baciti ili na rate kupiti neki komad odjeće samo zato što za to postoji navika, posebice ona sezonska.Čovjek se iznenadi kad pročita da se u svijetu proizvede 100 milijardi odjevnih predmeta godišnje. Ono što se proda, proda se, ostalo završi na kamarama, i što je najtragičnije, dio te robe se spaljuje, jer bi se moglo dogoditi da netko tamo vidi da se neka brendirana roba nije prodala. Koliko je dobro za naš zrak očito nitko nije razmišljao. Nešto se ipak pokreće. Veće trgovine pokraj svojih blagajni imaju prostor u koji možete donijeti staru odjeću, odložiti je i za to dobijete popust na sljedeću kupnju. Bar nešto.