Često nam se spočitava kako mi Hrvati odlazimo u mirovinu s malo godina mirovinskog staža i to bi onda trebao biti jedan od većih problema kada je u pitanju visina mirovine.

Statističari su izračunali da odlazimo u mirovinu s nešto više od trideset godina radnog staža. Ili točnije s trideset godina i pet mjeseci. Tako zaostajemo za onim našim umirovljenicima iz Europske unije gotovo pet godina. Ili nije baš tako. Je li netko izračunao što se dogodilo s onima koji su stvarno imali ovdje u Hrvatskoj 10-ak, 20-ak godina staža, a ostalo su zaradili u inozemstvu? I njihov staž ovdje bi trebao nešto značiti jer primaju dio hrvatske mirovine, a dio inozemne, pa onda imaju više od tih deset ili dvadeset godina staža. Možda ne razumijemo sve što se odnosi na mirovine i staž koji smo ostvarili, ali nešto ipak razumijemo. Neki su ni krivi ni dužni odlazili u invalidsku mirovinu. Dogodilo se. Mirovina kakva-takva, bolja od nikakve. Bar će biti za režije. I tako bi. A takvih koji su otišli u invalidsku mirovinu ima više od sto tisuća. Nemaju Bog zna kakav staž i nisu puno uplaćivali za mirovinsko. Onda se još dogodi da neki od njih steknu i godine života, pa prijeđu u starosnu mirovinu. Ista stvar. Nema puno radnog staža, a dočekala ga starosna mirovina. Takvih u Hrvatskoj ima više od osamdeset tisuća. Kako god da je, mirovine primamo svakog mjeseca uz nadu da će tako i ostati, pa kolike god da jesu.

Vratimo se smještaju ovih naših sugrađana za koje se obitelji ne mogu brinuti u svome krugu iz različitih razloga. Ovdje u Osijeku svi bi htjeli, ako već nemaju drugi izlaz, biti smješteni u gradski ili državni dom. Razloga za taj izbor ima više. Cijena je korektna jer je sufinancirana, osoblje dobro obučeno, medicinsko osoblje, zdravstvena skrb, imaju sve. I oni drugi, ni slučajno ne mislim da tu ima onih koje nitko ne bi htio poželjeti, ali jedan dio naših umirovljenika si ne može priuštiti više nego što ima mirovinu. I sad se dogodi da je u jedan od najskupljih domova za starije u Hrvatskoj ušao virus. Čovjek se pita kako je to moguće. Kako ne bi bilo moguće kad tek učimo što nam se i gdje sve može dogoditi s ovim što i ne znamo što je. Ušao je i zarazio šestero štićenika i pet djelatnika. Nije zgorega spomenuti kako je cijena smještaja u toj ustanovi od 6500 do 12.000 kuna. Onako usput razmišljam tko si od meni poznatih ljudi može priuštiti takvo nešto. Možda oni čiji se staž ne broji u Hrvatskoj jer su radili negdje drugdje, daleko od obitelji. Možda i koji saborski umirovljeni zastupnik ili još neka kategorija umirovljenika za koju ne znamo. Maske na lice i u prvu pekaru po kruh. Čak se dogodilo da jedna trgovina u centru Osijeka u svom izlogu ima izloženu masku na kojoj piše da košta 4,99 kuna. To je svakako najniža cijena koju sam vidjela od kada u svoju torbu spremamo maramice i maske zajedno. Zlu ne trebalo, a treba nam za svaku trgovinu. Nadajmo se da nešto neće proletjeti zrakom i da ćemo se uspjeti sačuvati.