Svatko od nas ima nekoga iz uže ili šire obitelji, prijatelja, susjeda koji je za ovo društvo dao najviše što je mogao. Iz svog kuta, onako kako je mislio da je najbolje. Skrbio se za svoju obitelj, za prijatelje, znance. Sada je došao u dob kada bi on trebao tu skrb, kada više ne može živjeti sam. Ako se na vrijeme nije predbilježio za neki državni dom s počekom od desetak godina, sada je u situaciji da ne bira. Upravo to, ne bira. Nema mogućnosti izbora i suočava se s onim što se u odnosu prema njegovoj ili njezinoj mirovini u ovom trenutku nudi. A za malo novca nudi se svašta, ali svakako ne ono što bismo poželjeli za svog oca, majku ili bilo koga tko nam je blizak ili čak i ne mora nužno biti netko koga znamo. Suočeni s nebrigom o starijim osobama, možemo suditi iz posljednjeg slučaja, kada je šestero štićenika, ili nazovimo ih kako hoćemo, izgorjelo. Strašno. Svi su se podigli kako bi utvrdili čija je odgovornost za što.

Uglavnom, odgovornost je prije svega onih koji su smjestili "svoje najmilije" u neadekvatne prostore, potom onih koji su izdali rješenja za takve smještaje ili, još gore, onih koji nisu imali nikakva rješenja da se tu mogu skrbiti o tolikom broju štićenika. Kontrola - nula. Svi su znali i nitko nije znao.Odakle uopće početi? Možda ne bi bilo loše od vrtića. U gradskim vrtićima uglavnom nema dovoljno mjesta za svu djecu koja bi ih trebala pohađati. Roditelji na sto muka. Obvezan liječnički pregled da je dijete zdravo. I bude zdravo nekoliko dana i onda sve one dječje bolesti koje se događaju. Ne ide u vrtić, skrb uglavnom preuzima baka ili djed, dobri susjedi, prijatelji, bilo tko. To su isti oni djede i bake koji će poslije završiti u nekom od obiteljskih ili privatnih domova. Davali su dok su mogli, sada više ne mogu i trebaju pomoć. Od koga? Od one djece koja rade od ujutro do kasno poslijepodne. I oni još uvijek trebaju pomoć i tako se sve vrti u krug. Ostaju crtići i glupi mobiteli, kojih se djeca hvataju u nedostatku roditeljskog vremena.Koliko nam je tih mladih ljudi otišlo preko granice? Jedni su se uklopili u sustav i koriste se vrtićima zemlje primateljice, drugima je to komplicirano pa su se odlučili na najlošiju moguću varijantu. Ostavljaju djecu svojim roditeljima, koji onda odgajaju već drugu generaciju, a moguće je da se brinu i za onu prethodnu, nekoga od svojih roditelja.Vrijeme prilagodbe na neki od domova u koje smještamo naše starije sugrađane individualno je. Neki se prilagode jer znaju da nemaju drugi izlaz, neki se nikad ne prilagode jer je to mjesto koje nije njihovo prirodno okruženje i, ako razgovarate s nekima od njih, reći će vam da im nije dobro jer znaju da je to njihovo posljednje prebivalište. Bez obzira na činjenicu da je smrt sastavni dio života i da nas sve čeka, nitko ne voli čekati ono neizbježno. Doći će kad dođe, ali to ne moramo znati. Kada moramo donijeti neku tako tešku odluku kao što je smještanje naših roditelja, prijatelja, bilo koga bliskog ili manje bliskog u neku od ustanova, moramo znati i suočiti se s istinom da je to netko naš, netko tko nam je uvijek bio na raspolaganju kada god nam je bilo potrebno. Da je teško, teško je i svatko od nas mora znati da je to život.