Dogodilo se ponovno i opet, a tek smo zaboravili ono posljednje kada smo s oprezom kupovali hranu koju jedemo, birali, gledali, provjeravali deklaraciju, odakle je, tko je uvezao, i iz koje zemlje. Kratkoročno pramćenje ovaj put nas je uzdrmalo, samo je pitanje do kada.

Javne rasprave o tome koliko je zaražene piletine uvezene i odakle, svi smo gledali, jer je tema aktualna, nismo za nju znali, samo ono što smo uspjeli vidjeti i pročitati u medijima. Opet su mediji ti koji su potegnuli nešto da bi se ispravilo nešto i da bi u konačnici bili informirani o onome što nam je vrlo važno, kako nama, a najviše našoj djeci. Uvezli smo oko 4,5 tona pilećeg mesa u rinfuzi. Netko je to uvezao, imenom i prezimenom, i u konačnici svojom tvrtkom. Tko je bio uvoznik, ne znamo, i zašto nam to nitko neće reći. Zbog čega, štiti li uvoznika, ili stvarno ne smije, jer se iza njega svita odvjetnika koji su spremni svakog onog tko izgovori nečije ime razapeti i povlačiti po sudu godinama, a na kraju još izgubiti spor i platiti sve sudske troškove. Pa tko onda nešto smije reći? Sjećam se, prije nekoliko godina jedan ministar poljoprivrede usudio se izgovoriti ime jednog trgovačkog lanca. Valjda čovjeku došlo da kaže nešto što zna i misli da to može podijeliti s javnošću. Kažu da nije zbog toga bivši, našli mu nešto drugo.
Vratimo se piletini. Ono što se zna i što svi koji trebaju nešto o tome znati i to su izgovorili jest činjenica da je piletina zaražena ptičjom gripom stigla iz Mađarske, i to s dvije farme peradi. Radi se o virusu H5N8 i kažu da je to visokopatogeni virus, ali da nema utjecaja na zdravlje ljudi, ali pod uvjetom da se dobro termički obradi. I još k tome ono da pileći batak ne smije biti krvav nakon, primjerice pohanja, jer bi se taj virus mogao još ondje pronaći. Znači, dobro kuhati, još bolje peći, i onda za zdravlje ljudi nema problema. Otkud znamo da je to baš tako? Valjda su ljudi provjerili i do sada se nije dogodilo da je netko umro jedući ovu piletinu. Ono što znamo je da je 860 kg ove piletine zatečeno i pronađeno u "nekim" trgovačkim lancima, odmah povučeno s polica i uništeno. Ostaje nam još one gotovo četiri tone koje smo pojeli i koje do trenutka pronalaska nitko nije uspio uništiti. Ta se piletina prodavala na sedam mjesta u Hrvatskoj, a koja su to mjesta, nitko neće reći, a i da nam kaže sad je to svakako nebitno.
Što mi kao potrošači radimo? Netko nekako kupuje meso. Prati akcije, ide gdje je najjeftinije. Svakako ima marketinške logike, odeš kupiti kilogram mesa i usput kupiš i sve ostalo. Na kraju ti dođe na isto, jer ne možeš na dnevnoj bazi obilaziti pet trgovačkih lanaca kako bi kupio sve ono što se taj tjedan, ili taj četvrtak, a negdje i srijeda, nudi kao povoljnija kupnja. Kako je meso koje kupujemo u rinfuzi nemamo pojma odakle je, koliko je staro. Tražiš trgovca mesara da ti izvaže kilogram, on to i učini, stavi u vrećicu, zalijepi cijenu i to je to. Kupnja je gotova, a s tim i tvoje znanje o svemu onome što si kupio. Tko zna, možda ćemo tamo u nekoj budućnosti početi sami uzgajati piliće, pa ćemo onda znati što jedemo.