Razmišljanje o današnjoj temi i na 39. stranici naših novina moja omiljena rubrika "Rekli su", a rekao je Oskar Wilde prije puno godina "Danas ljudi znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu."

Ovaj pisac rođen je u Dublinu u Irskoj 1854. godine. Imao je uspona i padova, ali je ipak dobio nagradu engleske književnosti 1878. godine. Umro je, kako to obično biva, sam i napušten od svih 1900. godine. Danas ga slave svi gdje je živio i djelovao, od Londona, Pariza, Dublina. Većina nas ima svoje najdraže pisce, cijenjene uvodničare, oni koji se bave gospodarstvom, gospodarske uvodničare. Tako je meni jedan od onih koje čovjek ne može ne cijeniti, teško preskočiti ne pročitavši njegov uvodni tekst - Nikola Dujmović, vlasnik, menadžer... Jedan od posljednjih uvoda napisao je pod naslovom "Šegrt, kalfa, majstor - put do znanja i vještine". Pa kaže: "Prije desetak godina Malcolm Gladwell, kolumnist i jedan od mojih omiljenih autora, za večernju razonodu izdao je knjigu u kojoj opisuje rezultate vlastitog istraživanja o tome zašto neki ljudi i zajednice uspjehom iskaču izvan prosjeka. Veći dio knjige proučava što neke ljude čini istinskim majstorima svog zanata - od softverskih genijalaca do glazbenih virtuoza. Jedno od pravila koje je formirao u knjizi naziva pravilom 10.000 sati i sažeto kaže: ‘Nema majstora koji nije 10.000 sati radio na zanatu, a nema takvoga koji je radio 10.000 sati, a da nije postao majstor‘". Svidjelo mi se njegovo ustrajno i detaljno elaboriranje pravila da se na svakoj vještini i zanatu mora raditi kako bi se netko mogao smatrati majstorom. Jednako važnom učinila mi se i druga strana priče koja otkriva da su osobne i društvene predispozicije manje bitne od ustrajnosti na tome da se radom na sebi i zanatu postane majstor. Još od prvih cehova sve do IT industrije pravi majstori znaju kako je potrebno bar pet godina rada da se svladaju znanja i vještine zanata te sedam da se postane majstor zanata, a to je upravo rok u kojemu se odradi 10.000 sati. Ono o 10.000 sati je prava stvar. Završiš neke škole, neovisno o tome je li to neki zanat, fakultet... Krećeš u život radnika, ne poznaš ništa i nikoga. Pripravnik. I onda ti se dogodi da si negdje proveo nekoliko mjeseci i netko ti tamo, ničim izazvan, ponudi mjesto direktora jedne banke i, što je najtužnije, ti to prihvatiš. I tako učiš biti bankarski direktor, a da o banci u tom trenutku nisi znao ništa osim podići novac na blagajni jer bankomata još nije bilo. Tek oni čekovi koji su dolazili na naplatu s mjesec dana zakašnjenja. I onda oni pametniji ostavljaju stari iskusni kadar da im bude od pomoći, a oni drugi iznude otpremnine i pošalju ih negdje, prije nigdje jer nemaju uvjete za mirovinu, a za ostale su prestari. I tako na kraju to počne funkcionirati ili bolje reći loše djelovati na sve, na radnu okolinu, a i na samog tog mladog čovjeka koji se u jednom trenutku učinio važnim, sam sebi. A nije znao za ovih 10.000 sati.