Tko god je ovih dana krenuo u kupnju krumpira, onog starog, prošlogodišnjeg, nemalo se začudio. Trgovci su na upit ima li starog krumpira uglavnom odgovarali da ga nema više nigdje. Jednostavno, krumpira nema.

Nude se samo manje količine mladog krumpira. A onda put naše tržnice. I tamo problem. Može se pronaći nešto tog prošlogodišnjeg proizvoda, ali kada vidite cijene, neugodno iznenađenje. Vrlo visoke, za nas koji smo nenaviknuti u ovoj našoj ravnici toliko plaćati za kilogram te ratarske kulture.
Kalkulirali su svi. Oni koji nisu pretprošle sezone mogli prodati tu svoju kulturu, razočarani, manje su je sijali. I ono što jesu, prodali su uglavnom u izvoz jer je u nekim zemljama Europske unije zbog suše ta proizvodnja podbacila. Konkretno, izvoz se odvijao u smjeru Njemačke, Nizozemske, Francuske...
Sigurno plaćanje i konkretni ugovori olakšali su proizvođačima rješavanje problema prošlogodišnjeg uroda. Izvozilo se i u Mađarsku, Crnu Goru, Rumunjsku, Bugarsku. Gdje god se može pronaći siguran kupac s još sigurnijom isplatom isporučenog.
U mojoj kvartovskoj trgovini nekidan mi kažu da će dobiti krumpir, onaj iz županije, pa me upitali da li da mi ostave. Što će mi ostavljati, doći ću poslijepodne. Ljubazna me prodavačica nazvala i rekla da mi je ipak ostavila jedno pakiranje od dva i pol kilograma, jer je samo takav dobila po toj i toj cijeni, a ukupno su u trgovinu stigla tri takva pakiranja krumpira prošlogodišnjeg uroda. Da ne povjeruješ, tri pakiranja!
Kako javljaju mediji naših susjeda iz Srbije, i oni imaju sličan problem. Krumpir uglavnom uvoze iz Rusije, ali mu je cijena vrlo visoka pa tako kilogram plaćaju nešto više od sto dinara, što je oko šest kuna. Sav prošlogodišnji urod je prodan, zasijane su manje površine tom ratarskom kulturom, dio je otišao u izvoz. Tako su prošle godine izvezli 2791 tonu krumpira, a ove je godine izvoz bio 17.500 tona. Nakon izvoza i nestašice uvijek se javlja potreba za određenim proizvodom kojeg nema. Tako smo i mi svojedobno slušali - ne treba to proizvoditi, vani je sve jeftinije pa ćemo sve to uvesti. Cijena je nebitna jer će to, u svakom slučaju, platiti potrošač. A cijenu formira tržište. Što košta da košta.
Kako javljaju mediji, glavna "krumpir-meka", ona uvozna, u ovom je trenutku Egipat. Ono što jedemo uglavnom je iz te daleke zemlje. Oni imaju krumpira, mi uvoznike koji vode računa da na tržištu ipak ima i te namirnice i tko voli, nek izvoli. Tko ne želi egipatski krumpir, tu namirnicu neće imati na jelovniku.
Jasno je da neke proizvodnje, pogotovo one na otvorenom, ne možemo uvijek planirati. Jednom je to poplava, drugi put suša, treći put loš otkup i onda i četvrti i peti, uvijek nešto. Ono što je sigurno jest da upravo ovdje gdje živimo trebamo imati dostatne količine ne samo određene hrane, nego sve hrane. Pa je onda bolje platiti taj naš domaći krumpir koliko i onaj uvozni, bar znaš da je izvađen iz ove naše zemlje i nakon sortiranja završio u nekom prijevoznom sredstvu da bi došao do nas, krajnjih potrošača.