Jako tiho, samo s nekoliko dnevnih informacija u medijima je puštena vijest o ukidanju kvota na uvoz radnika iz inozemstva u Hrvatsku.

Toliko tiho da se idući dan samo na rijetkim portalima moglo nešto malo pročitati. Ili se meni to tako činilo. S vremenskim odmakom to više ne izgleda tako. Sada se o tome može svašta saznati, dobiti informacije koje te zanimaju, a i mišljenja različitih grupacija na tu temu. S jedne strane poslodavci koji pozdravljaju najavu ove informacije, jer u budućnosti više neće morati svake godine čekati na odluku nadležnih s brojem kvota u određenom sektoru gospodarstva. Uvijek je nekima premalo, neki su trebali ugovoriti poslove, pa to nisu mogli, jer nisu mogli osigurati radnike primjerice za veće gradilište, neki nisu mogli ići na ozbiljan natječaj ako nisu znali s kim mogu računati. Sada bi to bilo znatno liberalnije. Trebaš radnika, pronađeš ga, određeno ministarstvo obavi provjeru, poslodavac mu osigura otvaranje računa i uputi ga u korištenje istog, dobije svoju radnu vizu, za početak na godinu dana s mogućnošću produljenja i to bi bilo to. Mnogo jednostavnije, s manje papirologije i manje dodvoravanja bilo kome. Da su kvote bile ozbiljna stvar i da su značajno porasle od 2017. godine kada ih je odobreno devet tisuća, godinu dana kasnije trideset i devet, da bi za ovu godinu bilo predviđeno šezdeset i pet tisuća odobrenja, točnije, dozvola za uvoz stranih radnika u Republiku Hrvatsku.
Ima toliko nelogičnosti koje su se stvorile tu oko nas, naših susjeda, prijatelja, djece. Jedni odlaze u inozemstvo jer su tamo bolji radni uvjeti, kako tvrde, a nisu svi otišli zato što nisu imali posao, nego i zbog bolje plaće. A svima nedostaje radne snage, i onima u visokorazvijenim industrijama i nama ovdje u Hrvatskoj. S druge pak strane, uvozimo radnu snagu iz manje razvijenih zemalja kojima je naša cijena rada u redu i sasvim su zadovoljni onim što im poslodavac nudi. Nema previše pregovaranja, kome se ne sviđa nek‘ ide, ostaje još mjesta tamo u onim nekim kvotama i uvozi se sljedeći.
Sindikati burno reagiraju na liberalizaciju uvoza radne snage. Smatraju da će takav odnos prema radnicima poljuljati cijenu rada naniže. I tako jednima odgovara, a drugima ne. Vjerojatno će se pronaći neka sredina. U svakom slučaju, što manje papirologije imamo, bit će sve više rada. Manje ćemo se baviti nepotrebnim šetanjima, a više proizvodnjom i uslugama.
Kako god počne sezona, primjerice ona u poljoprivredi, nema radnika. Sezona jagoda, vrijeme branja kratko, roba brzo pokvarljiva, proizvođači plate koliko tko traži, a na kraju se svede na to da uglavnom ovaj posao odrade obitelj i prijatelji. Radnika ni za lijek. Ista stvar je i s jabukama, ostalim voćem i povrćem.
Iscrpili smo, zajedno s našim susjedima Slovencima, uvoz radne snage za građevinarstvo, uglavnom je to bilo iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Što će se dalje događati kada i Austrija otvori svoja vrata za radnike iz Hrvatske? A to će se dogoditi za nešto više od godinu dana, točnije 1. srpnja 2020. godine. Možda u međuvremenu nešto smislimo.