Protekom vremena sve se češće čuju izjave kako se kod nas ništa ne isplati proizvoditi. Mladi odlaze iz sela, stari više ne mogu obrađivati zemlju, a ono što je nekada s radošću dočekano, kao pola napravi meni, a pola ostaje tebi, više ni ne postoji.

Tako nam ova naša ravnica ostaje pusta, obrasla samo travom koju nema tko pokositi. Veći poljoprivredni proizvođači odlučili su se zasijati svoje oranice sojom i kukuruzom, kažu da im se prošle godine isplatilo, ove godine očekuju isto to, ako ne i bolje, to više što je otkup siguran. Sve ide u izvoz, s posebnim naglaskom na zemlju primitka ovih naših kultura - Italiju. Tako će bar taj problem biti riješen. Kad već ljudi rade, neka i zarade i za svoj trud dobiju naknadu kako bi bili motivirani za proizvodnju neke od kultura i dogodine.
U stočarstvu postoje dvojbe što je to što se isplati proizvoditi - je li to uzgoj svinja na farmama, njegovanje kulture uzgoja goveda ili nešto treće. Kakvi su državni poticaji za koju vrstu proizvodnje?
Tako se počelo i s proizvodnjom slavonske crne svinje, takozvane fajferice. Hrvatska poljoprivredna agencija objavila je, a Wikipedija preuzela, saznanja o ovoj vrsti svinje pa kaže da je "Crna slavonska svinja ili fajferica hrvatska autohtona pasmina svinja... Nastala je na imanju grofa Pfeiffera u Orlovnjaku pokraj Osijeka... Meso je dobre kvalitete s visokim sadržajem unutarmišićne masti, dobrom sposobnošću vezanja vode te okusa. Zbog tih svojstava koristi se za dobivanje kvalitetnih suhomesnatih proizvoda, kao što su kobasice, šunke, kuleni, te čvaraka i svježeg svinjećeg mesa... Godine 2001. bilo je 237 krmača i 23 nerasta, a 2011. godine 896 krmača i 109 nerasta, najviše u Slavoniji."
Što je to tako posebno kod ovih svinja? Proizvođači kažu da je ta svinja veoma prilagodljiva na klimu, otporna na bolesti i jeftinija za uzgoj od onih s farmi.
Jede sve ono što nađe u svom prirodnom okolišu, naime, kreće se slobodno u ograđenom prostoru koji vlasnik gospodarstva, koji se bavi ovih uzgojem, posebno ograđuje kako bi površina kojom se kreće bila što veća, nema stiješnjenosti u prostoru i samim time ni onog nabildanog sala. Nekolicina entuzijasta pokrenula je program očuvanja crne slavonske svinje 1996. godine. Uz državne poticaje i obiteljska poljoprivredna gospodarstva, plan je da do 2020. godine bude oko deset tisuća ovih svinja na našem području.
Kada se već spominju delicije od mesa ovih svinja, svakako ne bi trebalo zaboraviti onaj izuzetno kvalitetan suhomesnati proizvod. Riječ je o slanini koja je gotovo topiva pri kušanju, a s druge strane nitko vam ne može reći da je to meso tamo neke svinje. Koža slanine je crna ili tamno siva, uglavnom prepoznatljiva.
Tko će kome zamjeriti što ne gleda zemlju podrijetla za određene vrste mesa? Nemamo na to pravo, samo se možemo prisjetiti i osjetiti što je bolje, kušati i dati drugima da kušaju, baš kao što su i meni. I na kraju, sve se isplati. I najmanje površine iza vaše kuće i ono što je grad dao da ljudi obrade i gdje unose svu svoju ljubav u komadić zemlje, sve je isplativo.