Jedna naša nacionalna televizijska kuća nedavno je obradila temu siromaštva, a za priču je poslužila jedna starija gospođa koja preživljava iz mjeseca u mjesec samo s tisuću i dvije stotine kuna na mjesec.

I to nije sve, od tog iznosa mora otplaćivati kredit od šesto kuna koji joj je ostao od pokojnog supruga. Tako joj od obiteljske mirovine ostaje samo šesto kuna mjesečno za sve što mora napraviti, račune koje mora podmiriti, hranu od koje treba živjeti. Plastični otpad jedan joj je od izvora prihoda a onaj dio, koji se zove jeftina piletina, dobri ljudi joj daju ispod cijene. Od toga napravi ručak za nekoliko dana i tako iz dana u dan. Ne očekuje čudo, skuplja stare gajbe koje joj služe za ogrijev.Nije to jedinstvena priča. Sigurna sam da i puno nas zna bar jednu od takvih sudbina gdje su građani dovedeni, ne svojom krivnjom, na rub egzistencije, a to je ona situacija kada ne vide izlaz. Neki su ostali bez posla, neki bez imovine jer su se zadužili ne čitajući ona tamo sitna slova pa im je sve otišlo na bubanj.Malo sam se ponovo poslužila Wikipedijom, a tamo stoji: "Svjetska banka kaže da je krajnje siromaštvo kada čovjek živi s manje od jednog dolara na dan. Krajnje siromašno je 2001. godine bilo 1.100.000.000 ljudi na svijetu. Ima toga još, kako se računa, koliki je BDP zemlje, koliki po stanovniku, gdje tko živi, kolike prihode ima...Razmišljajući tako o mjestima gdje se ljudi odmaraju, u kafićima u kojima ispijaju kavu svaki dan, o tome kako izgleda losos danas u dobrom supermarketu, možda bismo mogli nešto od toga što imamo, a imamo sreću da imamo i ne moramo misliti o svakih deset kuna gdje će nam zatrebati, samo jedan mali dio izdvojiti za one koji stvarno nemaju.Osvrnimo se malo na one koji imaju jaku puno. OXFAM je međunarodna mreža nevladinih udruga koja radi istraživanja, posebice ona koja se odnose na to koliko su oni bogati postali još bogatiji u godini ispred. Tako su utvrdili da se broj milijardera povećao najviše do sada, a zaradili su nevjerojatnih 762 milijarde dolara. Ista međunarodna mreža tvrdi da je to dovoljno novca da se riješi svjetsko siromaštvo, ne jednu godinu, nego za mnogo godina. Ono što zabrinjava jest i činjenica da je 82 posto tog bogatstva vlasništvo samo jedan posto ljudi na ovoj našoj kugli. Mora li to biti baš tako? Očito mora, jer da ne mora, ne bi ni bilo.I bogati su shvatili da dio svog bogatstva trebaju podijeliti s onima koji nemaju osnovne uvjete za život.Prisjetimo se malo i statistike u našoj domovini. Državni zavod za statistiku ustvrdio je da je u Hrvatskoj svaki peti stanovnik u riziku od siromaštva. To je više od osamsto tisuća ljudi koji su naši susjedi, beskućnici koji pružaju ruku da im se nešto udijeli, oni koji ne mogu govoriti pa su svoje potrebe napisali na starom kartonu. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, nadaju se da će im jednog dana biti bolje, da će se nešto dogoditi i da će i oni, kao i ostali građani, živjeti život dostojan čovjeka. Stoga, kad god ste u mogućnosti, nemojte ne vidjeti ispruženu ruku koja moli za pomoć.