Tko o čemu, mi o reformama. I ne bilo kakvima, nego o onima koje pogađaju najveći dio stanovništva - umirovljenike, sadašnje i buduće.

Vrijeme je za raspravu na klupicama ispred trošnih stanova o tome hoće li u budućnosti uopće imati mirovine, bez obzira na činjenicu da su cijeli svoj radni vijek izdvajali za solidarnu mirovinu kako su, uostalom, i naučili. Što njima znači prvi stup, ili drugi stup, ili neki još dodatni. Baš ništa. Znaju samo da će svakog prvog, ili neki drugi dan, ovisno o banci u kojoj se nalaze njihovi računi, dobiti svoju mirovinu umanjenu za dopunsko zdravstveno osiguranje, jer se većina odlučila na trajni nalog banci, jer tada nema troška poštarine.I evo nas sada na početku reformi svih reformi. Onih kada bi neki, u nekoj budućnosti., trebali raditi do 67 godine života. Moguće ili ipak nije. Baš razmišljam, kad bi, ne daj Bože, trebala na operacijski stol, da li bih se s punim povjerenjem prepustila nekom specijalistu od 67 godina i on bi mi trebao spajati one mrvičaste krvne žile, ili bi pak bilo bolje da to napravi netko mlađi, a ovaj stariji da mu bude mentor, ili asistent, ili kako to već u medicini zovu. Procijenite sami.Vratimo se malo statistici. Na povlaštene mirovine odlazi nešto više od pet milijardi kuna. Pa kad je tomu tako spomenimo se i onih koji pripadaju u tu kategoriju. Ne sve, ali samo neke. Tu se tako nalaze službenici u saveznim tijelima bivše SFRJ, borci NOR-a, pripadnici Hrvatske domovinske vojske od 41. do 45. godine, davnog prošlog stoljeća, točnije njegove prve polovine i pripadnici bivše JNA. Ima toga još mnogo, ali i ovo će biti dovoljno da se razumije ovaj iznos koji prelazi pet milijardi kuna.Prema kriterijima UN-a ako je postotak onih koji su prema popisu stanovništva mlađi od četrnaest godina i čine samo 20 % populacije, država se smatra "starom". Kod nas je to slučaj jer nam se dogodio popis 2011. kada je samo 15 % stanovništva bilo mlađe od 14 godina. Što se dogodilo u međuvremenu od osam godina pokazat će sljedeći popis stanovništva te ostaje nada da se podatci neće čekati dugo kao što smo čekali zadnji put.Najveći apsurd koji se dogodio je onaj iz devedeset i koje godine prošloga stoljeća. Hrvatski fond za mirovinsko osiguranje nije samo služio prikupljanju novca za isplatu mirovina, nego je rješavao i problem viška zaposlenih iz poduzeća. Priča mi poznanica kako su određenog dana dolazili u urede mirovinskog samo s osobnom i kao na traci izlazili, sretni da će dobiti nešto od države, iako svjesni činjenice da nemaju ni staža ni godina s kojima bi bilo primjereno otići u mirovinu. Tako su u mirovinskom rješavali i gospodarske, ali i socijalne probleme. To su naši ljudi i treba im pomoći. Da je stanje neodrživo 1:1 to svatko zna, a i oni koji su stekli puni staž radeći neprekidno dugi niz godina. Stabilan mirovinski sustav omogućit će više onih koji rade s većim primanjima. Odnos 1:1 je neodrživ, u to nema sumnje. Ali i rad do šezdeset i sedme. Rješenje je negdje između.